Možda malo dosađujem, ali jednostavno iznova imam potrebu napisati kolumnu u kojoj ću upozoriti kako previše opušteno doživljavamo trenutačnu stabilizaciju hrvatske ekonomije i javnih financija otkako nam je ministar financija postao Zdravko Marić.
Duboko sam, naime, uvjeren da je pretjerani optimizam srednjoročno i dugoročno ekstremno opasan jer zbog njega nismo spremni aktivirati nužne reforme koje podrazumijevaju rezove ili nepopularne poteze koje je jako nezahvalno prodavati s hrvatskih političkih pozornica.
Posebno zabrinjavaju aktualne vanjske manifestacije pretjeranog optimizma. Bum gotovinskog i potrošačkog kreditiranja govori o opasnom otpuštanju kočnica kod hrvatskih potrošača u trenutku kada bi cijela Europa mogla ući u vrlo oštar i sklizak zavoj gospodarske stagnacije. Ono čemu pak svjedočimo na hrvatskom tržištu nekretnina već sada možemo nazvati zastrašujućom manijom. Teško je vidjeti bilo kakve fundamente u hrvatskoj ekonomiji koji mogu opravdati cijene od dvije ili tri tisuće eura po četvornome metru čak i za nekretnine koje se ni po čemu ne mogu svrstati u kategorije onih najprestižnijih. Nije uopće pitanje hoće li doći do pada cijena, nego kada će se taj pad dogoditi te koliko će biti bolan za one koji su nekretnine previše hrabro kupovali na dug. No, to su sve ipak dosta jednostavni, prozaični problemi.
Gledamo li širu sliku, uočit ćemo da je Hrvatska tek fenjeraš usporene stare Europe koja, planetarno gledano, postaje sve manje značajna, sve sporija i ekonomski krhkija. Neće biti lako dobroj staroj Europi, a nama, njenom fenjerašu, bit će - fenjeraški.
Europa danas sve manje pridonosi globalnom ekonomskom rastu. Čak 63 posto ukupnog globalnog ekonomskog rasta u 2019. doći će iz azijskih zemalja. Zastrašujući je to podatak.
Pritom 33 posto rasta realizirat će velika i sve moćnija Kina, dok će iznenađujuće visokih 30 posto doći iz drugih nešto manjih, ali gospodarski gledano podjednako robusnih azijskih zemalja. Privremeno ekonomski živahne Sjedinjene Države u ovoj godini pridonijet će globalnom rastu sa samo 11 posto, a kompletna ekonomija eurozone tome će pridodati simboličnih 4 posto. Ostatak Europe proći će tek nešto bolje od Afrike koja će uzeti učešće u rastu od 2 posto. Mi smo po pitanju udjela u svjetskom rastu fenjeraš-mušica.
Planet, gospodarski gledano, definitivno više nije isto mjesto kao što je bio. Ne tako davne 1980. godine Sjedinjene Države i EU držali su više od polovice globalne ekonomije, a danas zajedno čine tek 31 posto. A s obzirom na to da se očekuje daljnja urbanizacija zemalja poput Kine, Indije, Indonezije…, trend smanjivanja važnosti europske ekonomije samo će se pojačati u godinama koje dolaze.
Na takvom sve konkurentnijem planetu Hrvatska je najbolje povezana s nacijama koje će je teško povući svojim rastom. Bolje rečeno: sigurno nas neće povući.
Italija, recimo, kao naš ključni trgovinski partner trenutačno čini oko 11 posto ukupnog europskog BDP-a i po tom kriteriju nalazi se u trendu višegodišnjeg pada. Početkom krize 2009. godine Italija je držala 12,8 posto europskog BDP-a, da bi do danas pala ispod postotnog udjela u ukupnom broju stanovnika. Ponovimo i naglasimo; iako Italija i dalje slovi za europsku ekonomsku “velesilu” (četvrto gospodarstvo EU), ona zapravo predstavlja 11,8 europske populacije i jedva 11 posto BDP-a.
Ne treba baš biti genije kako bi se prognozirao trend kretanja hrvatskog izvoza i općenito trgovinskih odnosa s Italijom u godinama koje dolaze. Talijanskoj industriji tržišta otimaju zemlje u razvoj, imaju izrazito nefleksibilno tržište rada, visoke poreze, korupciju i birokraciju te notornu infrastrukturu, a mi ćemo u trgovinskim odnosima dijeliti trošak nedostatka političke volje u Italiji za restrukturiranje. Iskreno, bojim se i pomisliti kako bi se na nas mogao reflektirati sasvim realan scenarij ozbiljnog potresa u očigledno vrlo nestabilnom bankarskom sustavu Italije.
Vratit ću se na početak: već ovo što gledamo u Italiji zvoni na uzbunu. Prije samo devet godina u Italiju je odlazilo oko 16 posto našeg robnog izvoza, a sada smo ipak u tom dijelu izloženi nešto manje - oko 13 posto. Pritom mi samo možemo računati da će naši izvoznici šećera, naftnih derivata, plina, žitarica, cigareta, sjedala, drva, lijekova… osjećati rastući pritisak. Izvoz brodova u ovoj situaciji s brodogradnjom bolje je i ne spominjati. Što se pak tiče usluga, samo si možemo postaviti pitanje u kojoj mjeri bi hipotetski problemi u talijanskoj ekonomiji mogli utjecati na komponentu usluga u našem izvozu prema Italiji. U tim uslugama 85 posto čine dolasci talijanskih turista, a nekako nije za vjerovati da će u godinama talijanske stagnacije koje dolaze oni ostati jednako samopouzdani turistički potrošači kao dosad.
Slične zaključke kao i za Italiju kao hrvatskog trgovinskog partnera mogli bi donijeti i za Njemačku, ali ne bih dalje zamarao nabrajanjima.
Dodao bih samo kako je istraživanje HGK pokazalo da se za samo 1 postotni poen povećanja rasta BDP-a robni izvoz u Italiju treba povećati za 30 posto ili izvoz usluga za 40 posto. I pritom bi još trebalo uzeti kod robnog izvoza da treba računati i s povećanjem ukupne vrijednosti uvoza od 30 posto, tako da bi zapravo trebalo govoriti o povećanju robnog izvoza od 40 posto, odnosno izvoza usluga za čak 55 posto.
Drugim riječima i pojednostavljeno rečeno: računati da ćemo značajno rasti ovakvi kakvi jesmo, s postojećom strukturom ekonomije i uvozno-izvoznim obrascima, potpuno je nerealno. Puno je realnije biti pesimist te očekivati da bi nam se čak i uz popravljanje kreditnog rejtinga cijena zaduživanja mogla dignuti iznad očekivane stope gospodarskog rasta. I eto nas opet u velikoj nevolji.
Stoga uporno dosađujem i ponavljam: reforme, reforme, reforme!
Ono što sada činimo jednostavno nije dovoljno dobro u nemilosrdnoj globalnoj utakmici.