Izjednačiti šanse

Reforma obrazovanja je jedini pravi lijek za nejednakost

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.2.2018. u 11:19

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.2.2018. u 11:19

Zagreb, 040917.
Osnovna Skola Tin Ujevic.
Koturaska ulica.
Na kon ljetnih praznika ponovno je zapocela nastava za ucenike osnovnih i srednjih skola.Posebno uzbudljivo iskustvo, prvi dan skole, bit ce za prvasice koji se prvi put susrecu sa skolskim brigama.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Nejednakost. Vrlo značajna i relativno dugačka riječ. Ona je već stoljećima kao čarobni štapić; istodobno može poslužiti i kao argument, kao moćno oružje promjena, ali i kao opijat - sredstvo (samo)obmanjivanja, manipulacije i (auto)destrukcije.

U Hrvatskoj puno pričamo o nejednakosti. Ona je nešto poput općepriznate društvene konstante. Nju se ne propituje nego jednostavno konstatira. U Hrvatskoj zapravo i nema suvisle rasprave o nejednakosti. Prevladava teza da je hrvatska nejednakost vrlo velika nejednakost, premda o metrici te nejednakosti nema previše pažljivo napisanih znanstvenih tekstova baziranih na empiriji, odnosno istraživanjima te doista logičnoj komparaciji s drugim zemljama.

Osobno vjerujem da je nejednakost u Hrvatskoj vrlo duboka i opasna pojava koja može iskriviti sve bitne društvene sustave do razine funkcionalnosti, ali mi se ne čini da se suština hrvatske nejednakosti utvrđuje na pravi način. Upravo suprotno; interpretacija problema nejednakosti u Hrvatskoj jest populistička, demagoška.

U Hrvatskoj najčešće govorimo, pišemo i mislimo o financijskoj ili dohodovnoj nejednakosti. Mladi hrvatski ekonomist Ivica Brkljača prije samo nekoliko tjedana dobro je primijetio da je dohodovna nejednakost u Hrvatskoj zapravo u trendu očiglednog pada i prema Ginijevom koeficijentu i prema tzv. kvintilnom omjeru dohotka koji se mjeri odnosom dohotka 20 posto populacije s najvećim primanjima prema 20 posto populacije s najnižim dohotkom. Brkljača je odlično primijetio da je pravi hrvatski problem siromaštvo, a ne nejednakost, iako je propustio naglasiti kako je i mjerenje nejednakosti Ginijem i kvintilnim omjerom vrlo upitno ako se usporedimo s ostalim europskim zemljama, pogotovo onima koje su razvijeniji od RH.

Naime, kad pričamo o nejednakosti onda u svojim glavama zamišljamo velike, nepravedne razlike između doista siromašnih i doista jako bogatih. Međutim, 20 posto onih u Hrvatskoj koji imaju najniže dohotke su doista siromašni, ali je vrlo diskutabilno je li kategorija 20 posto s najvišim dohotkom nerazmjerno (nepravedno) bogata. Ako tih naših 20 posto bogatih kompariramo sa 20 posto najbogatijih u EU, onda bi oni ispali dobrostojeći, ali nikako bogati, a kamoli najbogatiji. Naime, valja znati da je prag ulaska u prvi (“najbogatiji”) dohodovni kvintil u Hrvatskoj iznosio samo nešto više od 66 tisuća kuna te je, pretpostavljam, svakome pristojno neumjesno tvrdi da je kućanstvo s prosječnim mjesečnim raspoloživim dohotkom od 5,5 tisuća - bogato kućanstvo.

Ponovimo; naš problem nije u tome što smo nejednaki prema dohotku, nego u tome što smo siromašni, a lako nam se može dogoditi da postanemo najsiromašniji u Europi, siromašniji čak i od Bugara i Rumunja.

Usudio bih se reći da je nakon siromaštva naš najveći problem nedostatak vertikalne socijalne mobilnosti u društvu, a taj fenomen predodređuju drugačije vrste socijalnih prepreka od dohodovne odnosno imovinske nejednakosti.

U Hrvatskoj nejednakost okoštava, ali njezin uzrok sasvim sigurno nije razlika u visini dohotka prvog i petog kvintila. Upravo suprotno, Hrvatska i dalje ima jedan od radikalnijih sustava poreza na dohodak koji inzistira na principima dohodovne uravnilovke, tj. izjednačivanja u siromaštvu. Progresivnost našeg sustava poreza na dohodak još uvijek sprečava socijalnu mobilnost (bogaćenje) baziranu na prihodima od vlastitog rada.

Naš uravnilovkin sustav poreza na dohodak zapravo se umrežio s drugim društvenim mehanizmima održavanja nejednakosti i sprečavanja vertikalne socijalne mobilnosti. To su, primjerice, obrazovni sustav i odabir životnog partnera. Seljački: što i koliko učimo te s kim se ženimo. A sve je opet međusobno povezano: kako se obrazujemo, s kim se ženimo i koliko zarađujemo.

Ovih dana pročitao sam dosta zgodan rad Pierre-Andrea Chiapporija, Bernarda Salanieja i Yoreama Weissa (američkih i izraelskog znanstvenika) koji su dokazali povezanost bračnog odabira i ekonomske nejednakosti. Njihove teze o tome da više obrazovanje donosi sa sobom vrlo značajne ekonomske dobitke te posljedično dovodi do vezivanja brakom bolje obrazovanih s bolje obrazovanima te stoga imućnih s imućnima, dobilo je vrlo robusnu podršku iz vrlo dugih vremenskih sljedova analiziranih sociodemografskih podataka.

Zaključak spomenutih autora, kao i drugih istraživača (Heckman i Mosso) na bazi povijesnih iskustava jest da će rastuća nejednakost prouzročena obrazovanjem i odabirom bračnog partnera, koja je već očigledna u demografski zrelim društvima, u godinama koje dolaze možda uvesti u neku vrstu zacementiranih, podijeljenih društava u kojima će se siromašniji još rjeđe obrazovati nego danas te će još manje lošije obrazovanih imati sreće za odabir bolje obrazovanog te bogatijeg životnog partnera. U tim “novim vrlim” društvima bogatiji i bolje obrazovani nastavit će povećavati obiteljski ljudski kapital svoje vlastite djece tako što će, za razliku od slabije obrazovanih i siromašnijih, više raditi s vlastitom djecom odnosno više ulagati u njihovo obrazovanje. To je nešto poput svjetskog usuda - vrijedi isto za Sjedinjene Države, za Hrvatsku ili Pikettyjevu Francusku.

Citirat ću tog francuskog statističara i teoretičara nejednakosti, premda se pretežito ne slažem s njegovom recepturom oko rješavanja problema “nepravedne” redistribucije svjetskog bogatstva. Puno mi je bio zanimljiviji, naime, u svom zadnjem blogu u Le Mondeu gdje je upozorio na veliku razliku između “meritokratkog deklariranja društva jednakih šansi i stvarnosti”. Piketty je tako primijetio da je šansa dobivanja boljeg obrazovanja u Sjedinjenim Državama i, slično, u Francuskoj predodređena bogatstvom. U SAD-u visoko obrazovanje stječe 20 posto među najsiromašnijih 10 posto, a 90 posto među 10 posto najbogatijih se, naravno, dobro obrazuje. Pritom Piketty pikettyjevski argumentira kako su cijeli sustavi postavljeni tako da ta neumoljiva logika dodatno učvršćuje sve rigidniji i nepravedniji sustav vertikalne socijalne mobilnosti. Taj dio neću citirati. Nije baš nešto dojmljiv. Izvukao bih radije kakvu-takvu hipotezu za Hrvatsku:

naš je specifični problem u tome što bi za dovođenje na razinu zapadne nejednakosti u šansama trebali prvo hitno modernizirati obrazovanje, pa tek onda raspravljati o svemu ostalome.

Nije mi uopće čudno da je pitanje obrazovne reforme u zadnjih nekoliko godina bilo jedino koje je motiviralo nekoliko tisuća ljudi na konstruktivan izlazak na ulice. Ma shvaćamo mi svi skupa koliko je obrazovanje važno i za jednakost, i za socijalnu mobilnost, i za međunarodnu konkretnost. Sad bi još bilo dobro da shvatimo kako samo modernije obrazovanje može hrvatske građane dovesti u situaciju da za bračne partnere biraju doista bolje obrazovane jer u Hrvatskoj oni “bolje obrazovani” zapravo su lošije obrazovani u odnosu na najkonkurentnije svjetske nacije te će u skladu s tim i ulagati u svoju djecu, u ljudski kapital budućnosti.

Pri ovome valja primijetiti da je glavni poticaj modernizaciji domaćeg školstva došao iz sfere filantropije, a ne nakon bjesomučno dugih političkih rasprava i zaklinjanja na nužnost reforme obrazovanja. Croatian Makers su lani došli kroz svoje projekte do 80.000 učenika, pokrenuli su robotičku ligu sa 500 ustanova i 10 tisuća djece, pokrenuli su invaziju micro:bitova u škole, ali i naprednije STEM programe (naprednu robotiku, Internet stvari, STEM auto…)…

Nadajmo se da će javni sektor moći pratiti tu privatnu inicijativu barem polovičnom brzinom. Inače ćemo se i dalje “ponositi “ drakonsko-progresivnim porezom na dohodak koji nas drži u (polu)neimaštini te čak ni tobože “imućni” u našem društvu neće imati šanse dobiti doista dobro obrazovanje nakon kojeg će statistički neumoljivo odabrati sebi slično obrazovane bračne partnere i tako zacementirati društvo na nekoj novoj, boljoj razini.

Ukratko: moramo se prestati samoobmanjivati pričama o imovinskoj nejednakosti i suočiti s pravim izazovima boljeg obrazovanja. Osim ako ne želimo iz europske “druge lige” pasti u “afričku”.