Izdvojeno mišljenje

Razvaljivanje plana za spas Uljanika samo je dokazalo da živimo u zemlji niskih očekivanja

AUTOR:

OBJAVLJENO:

22.9.2018. u 14:38

AUTOR:

OBJAVLJENO:

22.9.2018. u 14:38

Pula, 141117.
Predsjednik uprave Uljanik grupe Gianni Rossanda i direktor Uljanik poslovno informacijskih sustava Hrvoje Markulincic.
Na fotografiji: Gianni Rossanda.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Sebelic / CROPIX

Predsjednik uprave Uljanik grupe Gianni Rossanda

Moram priznati da sam se kao građanin Republike Hrvatske osjećao poprilično posramljeno kad sam čitao odgovor Europske komisije na plan restrukturiranja Uljanika. Ne sjećam se da sam ikad čitao takvo stručno razvaljivanje bilo kojeg hrvatskog dokumenta od bilo koje međunarodne institucije. Odgovor Europske komisije po pitanju Uljanika dokaz je da smo dotakli europsko dno dna kad su u pitanju poslovne i ekonomske kompetencije hrvatske vlasti.

OK, hrvatskoj vladi mora se priznati da su nemušti dokument, koji je trebao sadržavati plan restrukturiranja, poslali u trenucima panike i pod velikim javnim pritiskom IDS-a. Dobro upućeni u stavove Vlade tvrde da su i Vladini “eksperti” imali, citiram izvor, oko “90 posto” sličnih primjedbi kao što je imao i krajnje neugodan odgovor Europske komisije. S jedne strane, utješno je čuti kako u Vladi ipak imamo kritičnu masu znanja dovoljnu za razlikovanje naklapanja od ozbiljnog programa restrukturiranja, ali možda je, s druge strane, upravo zbog toga slučaj Uljanik još veći razlog za brigu. Naime, iako su ministarstva imala brojne primjedbe na plan restrukturiranja Uljanika, činjenica je da smo se našli u situaciji da Europskoj komisiji naše vlasti šalju dokument koji predviđa 60-postotnu financijsku participaciju države u restrukturiranju, a da na taj loše napisan tekst navodno nisu utjecali do razine na kojoj bi mogli reći da je barem prihvatljiv, ako već ne može biti odlično napisan plan restrukturiranja. U Bruxelles su, dakle, u klasičnoj političkoj panici poslali dokument koji je demonstrirao neznanje i, što je još gore, činjenicu da pored živih i zdravih ministara konce u ovoj zemlji iz pozadine ipak vuče netko drugi.

Kako se Republici Hrvatskoj moglo dogoditi da je Komisija onako seljački zdravorazumski pita da joj se objasni do u detalje vlasnička struktura Uljanika d.d. i Uljanik Brodogradilišta d.d. prije i poslije restrukturiranja? Nikog u Vladi nije zanimalo kako će to točno izgledati ti odnosi iako su temeljna pretpostavka uređivanja odnosa s privatnim partnerom u zajedničkoj investiciji? Zar nas je Komisija morala pitati hoće li nakon cijele spačke pretenciozno prozvane “restrukturiranjem” postojati nekakva specijalna dioničarska prava, hoće li mali dioničari zadržati udjele i hoće li država imati predstavnika u Nadzornom odboru? Kako je moguće da se tako elementarna pitanja nisu raspravila prije slanja “plana restrukturiranja” Komisiji?

Da bi stvar bila još gora, dogodilo nam se da nas iz Komisije pitaju najvulgarnije od svih pitanja Uljaniku, a koje ću malo reinterpretirati: objasnite nam koja je uopće priroda problema Uljanika kako bismo uopće mogli razgovarati o njegovu restrukturiranju. Svaki ambiciozniji krizni menadžer dobro zna da je prepoznavanje ključnih problema, odnosno uzroka poslovnih problema abeceda restrukturiranja. Tu priča počinje, a vrlo često i završava ako se utvrdi da su problemi nepremostivi. Sve drugo je lakirovka.

Nakon što sam se zgrozio kad sam shvatio da nas je Komisija morala pitati za najelementarnije podatke, postalo mi je jasno da je nastavak odgovora Komisije tek produljivanje bolnog sramoćenja uratka koje smo poslali Bruxellesu. Primjerice, notorni direktor koji je natukao epske gubitke, Gianni Rossanda, u planu koji je poturio Vladi nije, naravno, specificirao konkretne buduće prihode restrukturiranog Uljanika od brodogradnje, marine ili biznisa s metalnim konstrukcijama. Pa zašto bi? Čovjek je navikao tući gubitke po stotinjak milijuna kuna na svakom brodu i valjda mu se činilo potpuno iluzornim precizirati neke buduće bajkovito sigurne izvore zarade i davati konkretne projekcije kao što je zarada po zaposlenom, troškovi po zaposlenom, EBITDA, neto profit, ukupna prodaja u odnosu na imovinu… Isto tako, biološka činjenica Rossanda, tj. direktor koji zna proizvoditi samo gubitke, naravno da nije Komisiji poslao podatke o tome kako će se točno financirati restrukturiranje pojedinih biznisa i sami biznisi nakon restrukturiranja. Pitanje je zašto pravna i politička činjenica - institucije države i njihovi predstavnici - nisu reagirali na papazjaniju biološke činjenice.

I da ne nabrajam dalje; nije čudno da se neuspješnom Rossandi dogodilo da ga nakon šugavog plana restrukturiranja Komisija pita na temelju čega treba vjerovati da će ubuduće uspješno graditi brodove s profitom, ako je do sada isključivo isporučivao brodove s velikim kašnjenjima i uz ogromne gubitke. Bizarno je, ljudi moji, to što je Vlada u jednom trenutku procijenila da takav plan restrukturiranja mora poslati u Bruxelles. Zašto je morala? Odgovor na to pitanje ne mogu niti naslutiti jer uvijek u primisli imam da svatko, a posebno javni službenici, drže do svoje osobne reputacije.

No bit ću fer: imam jednostavan odgovor zašto se to događa. Neću vas više gnjaviti prolaženjem detalja iz odgovora Komisije kako bih dodatno potkrijepio tezu o apsurdno sramotnom “planu restrukturiranja”, pogotovo u dijelu financijskih parametara. Nema smisla. Odgovor je prozaičan: Svi mi smo skupa jako spustili standarde kad je u pitanju očekivanje kvalitete upravljanja u javnom sektoru, a pogotovo kad je u pitanju odlučnost ljudi koje zapošljava država. U tim očekivanjima nisam ni osobno izuzetak, čak i u situacijama dok i te kako imam interesa reagirati. Kao da smo se svi skupa pomirili s okružjem niskih očekivanja.

Evo, slušam, recimo, od djeteta kako u školi nastavnici muku muče s grupom neotesanih učenika i ništa kao roditelj ne poduzimam iako je očigledno da su čak i oni fantastični profesori nemoćni pred upornim ponavljanjem bezobraštine i bedastoća. Nedavno sam tako pod krinkom samotješenja u stilu “ajde, pa to je možda čak i simpatično” prešutio biranje predsjednika razreda u kojem je pobijedio vrlo nedisciplinirani učenik koji prekida nastavu na način da je ponekad zapravo u potpunosti onemogućuje. Obukao je preveliki sako (kao da je glumio lošeg hrvatskog političara), drugoj djeci bahato bacao slatkiše (politički mito) tako da je sve pretvorio u parodiju ozbiljnih izbora i pobijedio u atmosferi općeg nereda, a da je razrednik sve to mirno gledao. Djeca su u našoj školi na pravi način počela učiti o tome kako izgleda hrvatska demokracija i kako zapravo funkcionira hrvatsko društvo.

Nije to bila stvar dječje interpretacije. Ima i mali filmić o tom izboru. Sve smo vidjeli.

Naravno, vrlo brzo sam zažalio što sam kao roditelj odšutio to “simpatično” ponašanje i još “simpatičniji” filmić jer je već za nekoliko dana jedna učiteljica zbog nereda u razredu prekinula zanimljivu prezentaciju. Uzgred, žena je, čini se, dobila bolji posao i odlazi navodno iz škole, a naš je simpatični predsjednik to pozdravio dizanjem ruku u zrak.

Pustio sam, drugim riječima, da mi se u privatnom životu vrti film kao što je odluka o slanju plana restrukturiranja Uljanika u Bruxelles, film u kojem nema prave uspješnosti i izvrsnosti. Bravo, Gojko.

Eto kakvi smo postali. A pričamo o reformi školstva i uspješnom gospodarstvu.