Piše Gojko Drljača

Problem sistemske prirode: 'Ministar zdravstva sam je po sebi sistemska greška'

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.10.2018. u 10:23

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.10.2018. u 10:23

Zagreb, 111018. Markov trg, Sabor.
Redovita sjednica Sabora s raspravom o povjerenju Milanu Kujundzicu, ministru zdravstva.
Na fotografiji: Milan Kujundzic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Milan Kujundžić, ministar zdravstva

Prilično je lako u sukobu zastupnice Mosta Ivane Ninčević Lesardić s ministrom zdravstva Milanom Kujundžićem zauzeti stranu. Ako ste ljudsko biće s bilo kakvim emocijama, morala vas je zgroziti ispovijest gospođe Lesardić: našla se u bolnici zbog spontanog pobačaja, gdje su je, na njezino iznenađenje, vezali te izveli kiretažu bez anestezije, a sve skupa je izgledalo kao okrutno srednjovjekovno mučenje. One koji su gledali saborski “dvoboj” Lesardić - Kujundžić, još je više šokirala ministrova nehumana reakcija na vrlo uvjerljivu tvrdnju zastupnice Mosta da su joj okrutno strugali unutarnji organ bez ikakvog sredstva protiv bolova, što joj je, pak, ostavilo teške posljedice. Umjesto da je “ministar” pokazao zrno empatije, on je jednostavno konstatirao kako se takvo nešto ne događa u Hrvatskoj.

Na Kujundžićevu žalost, istup zastupnice Lesardić pokrenuo je hrvatsku inačicu američkog #meto pokreta, samo što u našem slučaju posrijedi nisu bila svjedočenja o masovnim seksualnim zlostavljanjima, nego brojni pobačaji bez anestezije, a to mi, kao laiku, zvuči čak i gore od seksualnog uznemiravanja. Broj žena koji je nakon istupa gospođe Lesardić na društvenim mrežama progovorio o sličnim iskustvima u hrvatskom zdravstvu, u razvijenim zapadnim demokracijama bio bi sasvim dovoljna kritična masa za ostavku resornog ministra, pogotovo ako bi se ispostavilo da su već ranije žene masovno potpisivale peticije za humanije pobačaje, kao što je bio slučaj u Hrvatskoj.

Nažalost, iako je lako zauzeti stranu za gospođu Lesardić te je još jasnije da Hrvatska treba, ako ništa drugo, ministra zdravstva s višom razinom socijalne i društvene inteligencije, stvari nisu tako jednostavne. Prvo, treba upozoriti kako nikome ne bi trebalo padati na pamet da osporava liječničku izvrsnost dr. Kujundžića, kao i njegov zdravorazumski zahtjev da se prvo prouči medicinska dokumentacija zastupnice Lesardić kako bi se mogli donositi zaključci u konkretnom slučaju. No, ovdje se ne radi o konkretnom slučaju. Problemi s Kujundžićem sistemske su prirode. On je sam po sebi sistemska greška, a od takve greške nerealno je očekivati rješavanje krupnih sistemskih problema.

Poprilično sam uvjeren da gospodin Kujundžić nema sposobnost povezivanja osobne drame gospođe Lesardić s mogućim sistemskim problemom hrvatskog zdravstva, a to je sposobnost koja bi trebala resiti čak i prosječnog europskog ministra. Bit ću čak i stroži: ako ne možete uočiti vezu između pojedinačnog slučaja i sistema, ne bi smjeli biti ministar. O čemu se radi?

Onog trena kad bi čuo potresnu priču zastupnice Lesardić, prosječni europski ministar odgovorio bi joj kroz precizne brojeve ili barem grubim statističkim pokazateljima. Rekao bi joj da kiretaža bez anestezije, nažalost, slučaj u određenom postotku te bi pretpostavio da je gospođa Leasardić, nažalost, završila u onom statističkom dijelu u kojem indikacije i kontraindikacije ukazuju da se mora obaviti spontani pobačaj bez anestezije. No, mi u Hrvatskoj nemamo te brojeve; mi jednostavno ne znamo čak niti to koliko je od 1300 spontanih pobačaja obavljeno s anestezijom ili bez nje, te stoga, naravno, niti ne znamo u kojem je broju slučajeva možda neopravdano zaobiđena anestezija jer nismo povezali indikacije i kontraindikacije s tretmanom, odnosno ishodom. Mi živimo u tom neznanju zbog toga što danas imamo ministra Kujundžića, baš kao što smo imali niz njegovih prethodnika, koji nisu pokazivali adekvatnu (ministarsku) razinu radoznalosti po pitanju rezultata ishoda liječenja općenito, a ne samo kad govorimo o pobačajima.

Ne može se u slučaju gospođe Lesardić, kao i u brojnim #meto slučajevima pobačaja bez anestezije žena koje su se javile nakon njezina svjedočenja, govoriti o katastrofalnoj liječničkoj praksi. Vjerujem liječnicima koji mi kažu kako, pobogu, ni za rata nije nedostajalo lokalne i opće anestezije te su sigurni da problem na koji je ukazala gospođa Lesardić nije posljedica neimaštine, niti nezamislivog možebitnog svjesnog sadizma. Uostalom, i gospođa Lesardić ne spori suosjećajnost i stručnost doktora i medicinskog osoblja koji su joj učinili kiretažu.

Mi imamo grozniji problem: mi pojma nemamo o tome imamo li problem ili nemamo problem, a ako imamo problem, koliki je taj problem. Taj naš problem grozniji je zbog Kujundžića i, ponavljam jer se teško može dovoljno naglasiti, inih ministara koji desetljećima ne pokazuju optimalan interes za statistike o ishodima liječenja, pa čak ni puno masovnijih i ozbiljnijih bolesti nego što su spontani pobačaji. Za to nije potreban velik novac. A bez dobrog poznavanja ishoda liječenja ne možemo imati ni učinkovito zdravstvo jer ne postoji način za funkcionalno alociranje novca u zdravstvo koje će minimalizirati trošak, a maksimalizirati vrijednost za pacijente. Voditi niz politika koje u sebi integrira zdravstveni sustav temeljem općih podataka o smrtnosti, jednostavno nije dovoljno dobro. To je neka vrsta nesvjesne (nesavjesne) rastrošnosti.

Budući da je Hrvatska postala vrlo staro društvo, potpuno je očigledno da će dramatično rastuća zdravstvena potražnja u godinama koje dolaze pred hrvatske javne financije, zdravstvenu administraciju, cjelokupno medicinsko osoblje i posebice liječnike postaviti nove velike izazove i po pitanju kvantitete i kvalitete zdravstvenih usluga.

S obzirom na već poslovično antireformsku klimu u resornome ministarstvu, vrlo su male šanse da hrvatski zdravstveni sustav adekvatno odgovori na izazove starenja Hrvatske, koje će za koju godinu rezultirati pravom eksplozijom novih potreba za medicinskim uslugama. Tko će bez vrlo preciznih spoznaja o ishodima liječenja koji, recimo, utječu na otklanjanje boli i ili općenito podižu kvalitetu života pacijenata uopće moći donositi logične odluke o financiranju pojedinih dijelova zdravstvenog sustava?

Prije samo nekoliko mjeseci Jutarnji list oformio je malu, ali ozbiljnu skupinu stručnjaka koji su napravili niz odličnih analiza pod zajedničkim naslovom Budućnost zdravstva. Iako su naši stručnjaci izlazili s vrlo provokativnim tezama, pa čak i vizijama učinkovitog zdravstva budućnosti, razina reakcije policy makera na naše vapaje za javnom raspravom bila je ravna nuli. Pravili su se mrtvi. Potpuno ignoriranje. Imamo Ministarstvo koje ne želi komunicirati, a kamoli raspravljati o dobrobiti svojih građana, pa ne treba čuditi što će broj dramatičnih ispovijesti o problemima u hrvatskom zdravstvenom sustavu rasti, uvjeren sam, eksponencijalno.

Zaključno moram poručiti inače vrlo dobrom ministru financija da nema smisla, uz niz poreznih rasterećenja, dizati zdravstveni doprinos sve dok ne vidimo ambiciozni reformski plan zdravstvenog sustava. Ovakvo povećanje doprinosa bit će bacanje novca koji, vrlo vjerojatno, neće biti alociran tamo gdje bi bio najučinkovitiji, nego onako, otprilike odokativno, kako to zamišlja “ministar” Kujundžić. Njegovo ponašanje u slučaju Lesardić puno je indikativnije nego sve “indicije” u aferi Hotmail.