U teoriji i praksi kriznog menadžmenta potpuno je jasno da je prvi nužni korak priznavanje da kriza uopće postoji i da ju je potrebno savladavati. Iz vanjske perspektive često nam nikako nije jasno kako to da menadžment neke tvrtke ne poduzima aktivnosti nužne za osiguranje preživljavanja i kako to da ne shvaćaju ozbiljnost situacije. Takvo je ponašanje, naravno, posljedica ljudske prirode i znamo da postoji i izvan poslovnog okruženja.
Česti primjer za to su ljudi koji imaju neke ovisnosti, ali ih nisu spremni priznati te radije dopuštaju da se život raspada oko njih nego da priznaju da imaju problem jer bi to priznanje ujedno bilo početak teškog procesa liječenja. Obrazac ponašanja menadžera upravo slijedi obrazac ponašanja u privatnom životu. Ne želi se priznati da je ugrožen opstanak poduzeća jer bi to značilo da se moraju provoditi ozbiljne promjene koje za određeni broj radnika najčešće znače gubitak pozicije, privilegija pa i radnog mjesta, a to je zadnje na što su menadžeri spremni. U poslovnom svijetu svako ignoriranje problema ima konkretne financijske posljedice koje uvijek netko mora platiti. Svaka kupnja robe koju se ne može prodati, korištenje strojeva koje se ne može naplatiti i radni dan radnika koji nije potreban gomila troškove i gubitke koji će prije ili kasnije doći na naplatu. Koliko dugo se problemi mogu stavljati pod tepih? Pa sve dok je stanje na žiro računu pozitivno, a pozitivno je sve dok postoji imovina koju se može unovčiti. Ta je imovina uglavnom skupljana u godinama pozitivnog poslovanja tako da se problemi u starim tvrtkama u pravilu mogu duže zataškavati nego u mladim tvrtkama.
Za razliku od fluidne definicije sretnog i nesretnog privatnog života, poslovni je uspjeh ili neuspjeh lako mjerljiv i vidi se u financijskim izvješćima. Pri tome nikako ne želim reći da je isključivi cilj poslovanja profit, ali bez profitabilnog poslovanja ne mogu se ostvariti nikakvi drugi ciljevi. Zašto onda jednostavna analiza financijskih izvješća nije dovoljna da menadžere prisili na priznavanje problema? Zato što su i oni samo ljudi, i to ne nasumično odabrani, nego ljudi s natprosječnim optimizmom i vjerom u bolje sutra. Uvijek uspijevaju smisliti scenarij u kojem će sve biti u redu samo ako se još malo pričeka s bolnim rezovima.
Izgleda da isti obrazac ponašanja privatnih osoba i poslovnih subjekata u problemima možemo uočiti i na nivou države i vlade. Prošli je tjedan prilično nezapaženo prošla informacija da je Hrvatska 92. na ljestvici ekonomskih sloboda, što i ne čudi s obzirom na to da se vrlo često objavljuje slična vijest. Analizu stanja u 180 država provodi The Heritage Foundation te se ocjenjuje dvanaest parametara u četiri područja prvenstveno sa stanovišta ekonomskih sloboda. Područja su vladavina prava, veličina države, efikasnost regulatornog okruženja te otvorenost tržišta. Ideja je da se pravednije društvo najbolje može postići sa što više slobode i jednakim šansama za sve građane.
Analiza se provodi posljednje 24 godine te rezultati prilično dobro odražavaju situaciju u pojedinoj državi. Na žalost, ponovno se pokazuje da Hrvatska zaostaje i za svojim neposrednim okruženjem, a još više za europskim zemljama. Ukupna ocjena Hrvatske je 61, prosjek Svijeta je 61,1, a prosjek Europe je 68,8. Ekonomski najslobodnije europske zemlje su Švicarska, Irska, Estonija i Velika Britanija na 4., 6., 7. i 8. mjestu dok su na prva tri mjesta Hong Kong, Singapur i Novi Zeland. Zemlje se dijele na slobodne, uglavnom slobodne, prilično slobodne, prilično neslobodne i ugnjetavane. Sa svojim 61 bodom Hrvatska je na donjoj granici prilično slobodnih i vrlo blizu neslobodnih. Međutim, Hrvatska je ujedno 39. u Europi od 44 analizirane zemlje, gotovo posljednja u Europskoj uniji, samo ispred Grčke.
Kaže se da država nije isto što i firma i da uspjeh i neuspjeh države nije moguće mjeriti njezinim financijskim izvješćima, mada mi nije jasno kako itko može misliti da je normalno svake godine trošiti više nego što se ima, pa vjerojatno država ima drugu svrhu, a ne profitabilnost. Je li svrha države da osigura slobodu? Prema gore navedenom pretposljednji smo u EU ispred Grčke. Da građani dobro zarađuju? Tu smo pretposljednji ispred Bugarske, koja nas stiže. Da osigura pravdu za sve? Bolji smo od Bugarske i Slovačke, a lošiji od svih ostalih zemalja EU. Da su građani sretni? Sedamdeset osmi od sto pedeset šest zemalja, samo ispred Grčke, Portugala i Bugarske u EU, i to samo zbog osjećaja da smo velikodušni. Uspjeh države možda nije jednostavno definirati, ali ako smo među zadnjima po svim mjerljivim parametrima, onda je vrijeme da priznamo da imamo problem i da se pokrenemo.
Rasprave & rješenja javna je tribina Hanza Media Grupe za promociju suvremene ekonomske misli te sučeljavanje stavova, kao i predlaganje solucija