Izdvojeno mišljenje

Političari su u potpunosti deformirali kriterije društveno prihvatljivog ponašanja

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.9.2018. u 12:25

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.9.2018. u 12:25

Pula, 130918.
Vecina ministara iz Vlade na celu s premijerom Andrejom Plenokvicem prije sjedice vlade posjetili su brodogradiliste Uljanik.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Gianni Rossanda
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Premijer Andrej Plenković u brodogradilištu Uljanik

Prošli tjedan pozornost su mi privukla dva vrlo zanimljiva čovjeka. Oba su negativci i pomalo nestvarni. Da se radnja scenarija o njihovu liku i djelu smjesti u neku uređenu zemlju, nitko živ ne bi pristao financirati produkciju filma uz obrazloženje da je priča nemoguća te, stoga, previše glupava. No, oba lika vrlo su stvarna, a njihove životne priče sasvim su istinite; neumoljiva empirija nam, nažalost, govori da nisu posljedica fantazmagorije nekih loših pisaca, inače vrlo čestih u hrvatskoj kinematografiji.

Prvi “heroj” koji mi je privukao pozornost vrgorački je profesionalni uhljeb, izvjesni Slobodan Granić, koji je izgubio spor protiv gradske uprave jer desetak godina nije radio ništa, nego je veći dio tog dugog razdoblja sjedio u kafiću i pio kavicu, kako kaže, sa samo kap mlijeka. Za to pregalaštvo Grad Vrgorac je potrošio 728 tisuća kuna, a Slobodan Granić ne vidi ništa sporno u tome što je sve te godine za oko šest tisuća kuna mjesečno organizirao poneki seoski turnir u malom nogometu i bućanju. Sve skupa, njegov teški rad svodio se na 15-ak dana godišnje, a sada kad je ostao bez tog posla, ne namjerava, kaže, ni u pečalbu niti raditi u Hrvatskoj jer, citiram, “… u privatnika se puno radi, a male su plaće”. Izjava za povijest. Pogotovo zato što je pala u gradiću u kojem su se težaci svih tih Granićevih deset godina dizali u četiri ujutro kako bi izbjegli vrućine i stigli sve odraditi na vrijeme. Vrgorac je mjesto vrijednih i upornih ljudi koji desetljećima i desetljećima uz puno truda pokušavaju iskoristiti svoje blago - plodnu vrgoračku dolinu - a da ih pritom ponekad znaju slomiti elementarne nepogode i, sve češće, neprihvatljivo niske otkupne cijene grožđa ili neke druge poljoprivredne kulture karakteristične za taj bajkoviti kraj.

Meni vam, ljudi moji, nikako nije jasno kako je u jednom Vrgorcu, u kojem sigurno nezarađene kune nisu padale s neba, bilo moguće da postoji netko poput Slobodana Granića, uhljebljenog neradnika. Nemam neke dileme, odgovor je tu jednostavan: domaća politička kasta u potpunosti je deformirala kriterije društveno prihvatljivog ponašanja. Učinili su da nenormalno postane normalno, a normalno - kao što je otkaz neradniku, nacionalna vijest.

Drugog “heroja” u posljednjih mjesec, dva zapazio je, vjerujem, veći dio hrvatske javnosti, barem onaj koji prati dnevne vijesti. Radi se sada o već slavnom Gianniju Rossandi, direktoru Uljanika koji je u pet godina uspio proizvesti ukupnu rupu od 575 milijuna zastrašujućih eura. Taj je Gianni Rossanda na svakom ugovorenom brodu uspio, prema računici naših vrijednih novinara, zaraditi gubitak od stotinjak milijuna kuna i tako proizvesti financijski kolaps epskih razmjera zbog kojeg je državi uvalio bizarni program restrukturiranja u kojem bi porezni obveznici trebali spašavati brodogradilište dok bi “strateški partner” na lokaciji tog istog brodogradilišta lijepo zaradio ulažući u marinu i ostale turističke sadržaje.

Meni je pak fenomenološki najzanimljivija bila grotesknost situacije u kojoj je taj Gianni Rossanda izgledao nekako zadovoljno dok je u četvrtak škverom vodao premijera i njegovu svitu ministara. To da je neki takav lik uopće viđen u društvu premijera nakon što je spržio tolike milijune i ugrozio više od četiri tisuće egzistencija, a da je pri tome za sve rashode škvera imao četvrtinu nekog oblika državne pomoći, u uređenim bi zemljama bilo nezamislivo. Pri tome se Gianni direktor Rossanda šepurio ne samo pred pola Vlade nego i usred tvrtke čiji su najznačajniji vlasnici mali dioničari sa 47 posto udjela, odnosno radnici kojima je ugrozio egzistencije.

Kako je moguće da je Gianni Rossanda još direktor Uljanika, pa piše i predlaže i novi “program restrukturiranja Uljanika” te tako utječe na rasplet drame u velikom škveru? Kako je moguće da premijer i ministri puštaju da ih snimaju u društvu vrlo sumnjivih direktora s katastrofalnim rezultatima umjesto da se javno druže s uspješnim poslovnim liderima? Je li doista moguće da je premijer izjavio da sada u Uljaniku nije važno tko je kriv? Kako nije važno tko je kriv? Je li doista logično svađati se javno s uspješnim poduzetnicima koji, kad kritiziraju, žele dobro zemlji, ali je još bolje od toga družiti se s raznim Giannijima?

I slučaj Rossanda objasnit ću na potpuno identičan način kao što sam objasnio slučaj slavnog uhljeba Granića u Vrgorcu: domaća politička kasta u potpunosti je deformirala kriterije društveno prihvatljivog ponašanja. Učinili su da nenormalno postane normalno.

Oprostite zbog autocitata u tako kratkom razmaku između nekoliko pasusa, ali morao sam. Razorna moć destrukcije političke kaste kad su u pitanju temeljni društveni kriteriji doista je fascinantna. Pa i u slučaju Granić i u slučaju Rossanda, ljudi koji su o njima donosili odluke i ljudi koji su mogli utjecati na njihove pozicije u potpunosti su isključili mozgove u jako dugim razdobljima.

Razlika između slučaja Granić i slučaja Rossanda samo je u tome što je isključivanje mozga u Puli bilo daleko skuplje nego ono u Vrgorcu te će cijenu platiti puno veći broj ljudi. No, psihološki princip funkcioniranja toj političko-interesnoj muteži je isti.

Oba su slučaja u zdravoj ekonomiji kakva karakterizira suvremene inkluzivne političke sustave nešto poput nota “Najmanje poželjne pjesme”.

“Najmanje poželjna pjesma” projekt je umjetničkog dvojca Komar-Melamid i kompozitora Davea Soldiera koji su 1997. stvorili glazbeno antidjelo u kojem su inkorporirali velik broj istraživanjima dokazanih nepoželjnih lirskih i glazbenih elemenata; onakvih zvukova, tekstova i melodija koji najviše iritiraju ljude. U toj pjesmi ima svega i svačega: opernih pjevača koji skviče, dosadnih repera, uznemirujuće dosadnih kaubojskih nota, pa čak i izvikivanja političkih slogana. Zamisao umjetnika i kompozitora prilično je dobro realizirana: možete zaista čuti puno toga što vas baš jako iritira. A naš Slobodan i, još više, Gianni pokazali su se kao naši vrhunski umjetnici; izvođači bez premca: prvi je šampion u neradu, drugi u proizvodnji gubitaka. No, oni su samo dvije upečatljive note naše “Najnepoželjnije pjesme”. Veći dio kompozicije odsvirao je orkestar političara na koji su naši građani već oguglali.

Uz njihova visočanstva političko-ekonomskog užasa, ni u jednom trenutku ne smijemo se upitati kako je moguće da nam ljudi, posebno mladi, obeshrabreni masovno odlaze u inozemstvo, i to u tom broju da su svi vodeći gospodarstvenici počeli pričati kako im nedostatak adekvatne radne snage postaje problem. Uz Slobodane i Giannije, ne može biti drugačije, čak i u zemlji u kojoj se tradicionalno, od stoljeća sedmog, pričalo da su ljudi njezino najveće bogatstvo. Političari su stvorili klimu koja je učinila da i “najbolji ljudi u Europi” nestaju.

Na kraju priče, još će nam ZAMP ispostaviti račun i za “Najmanje poželjnu pjesmu”.