Pitanje: koliko su ove tri teze koje često slušamo važne za našu borbu protiv pandemije? Prva: "Izgubljene su stotine milijuna eura zbog neostvarene turističke potrošnje stranih gostiju jer Vlada i Stožer nisu upravljali krizom." Druga: "Bilo bi poželjno da javnost sazna zbog čega je Stožer dopustio rad noćnih klubova, održavanje svadbi i sličnih velikih privatnih okupljanja ili javnih događaja poput Sinjske alke, kada je još na početku pandemije postalo jasno da su upravo to mjesta na kojima se stvaraju žarišta zaraze." Treća: "Ako ostanemo na crvenoj listi idući tjedan, situacija će biti jako teška."
Prve dvije ovaj put je ponovio bivši ministar gospodarstva i poduzetnik Goranko Fižulić u kolumni u Telegramu, treća je citat Joška Stelle, šefa turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije. Nijedna od tri ne govori nam ništa o mogućem rješenju problema.
Prva vlada Andreja Plenkovića napravila je dosta propusta, poglavito tamo gdje smo očekivali brze, velike i važne reformske poteze, koji se nisu dogodili. Nije fer, međutim, taj prvi tim Andreja Plenkovića optužiti za manjak reakcije u dvije potencijalno vrlo teške krizne situacije - u ekspresnom zaustavljanju prijeteće krize Agrokora na samom početku mandata, a onda i u čvrstom zaustavljanju prvog vala pandemije, uz solidan paket pomoći ekonomiji. Da Vlada u veljači nije reagirala na prvi registrirani slučaj Covida, da nije upravljala krizom, hrvatski građani danas bi bili bolesniji i siromašniji, tisuće radnih mjesta bile bi izgubljene, a turisti ove godine ne bi trošili na Jadranu.
To se vjerojatno ne bio dogodilo ni da je Hrvatska proglasila izvanredno stanje aktiviranjem "Članka 17" Ustava. Ovlasti kriznog stožera bile bi tada čvršće i jasnije, a odluke obavezujuće, ali uz visoku cijenu za našu, uz turizam vezanu ekonomiju. Noćni klubovi bili bi zatvoreni, Alka se ne bi trčala, velike svadbe i vjerska okupljanja bili bi zabranjeni. Umjesto optužbi da rješavanju krize pristupa "suviše meko" i previše susretljivo prema ugostiteljima, Vlada bi se u tom slučaju morala suočiti s optužbama za suspenziju demokracije i, vjerojatno, daleko dubljim padom BDP-a na kraju godine.
Činjenica je da hrvatske državne financije ne bi mogle otrpjeti produljeno razdoblje zatvaranja ekonomije. Njeno otvaranje, a u tome je, zbog strukture, značajnu ulogu odigralo otvaranje granica turistima, zaustavilo je proces daljeg siromašenja i građana i države. Zato možemo reći da je do ovog trenutka, pa i s posljednjih dana povećanim ritmom zaraze zbog kojega se Hrvatska našla na "crvenim listama" čak i nekih zemalja s višim i bržim stopama širenja pandemije, Vlada krizom dosad upravljala relativno dobro.
Pravo pitanje zato nije zašto su napravljene neke od danas vidljivih pogrešaka jer one su već napravljene i zabilježene, nego - ima li drugi, na prvi dojam jači i koherentniji Plenkovićev tim snage za set ključnih iskoraka koje bi Vlada trebala napraviti do kraja godine. Riječ je prije svega o građenju institucija države i demokracije, zakašnjelom hvatanju koraka s nekadašnjim partnerima u tranziciji, za koje je tranzicija odavno završena.
Nataša Tramišak, nova ministrica regionalnog razvoja i fondova EU, unatoč činjenici da dolazi iz male sredine (Antunovac gdje je vodila projekte ima manje od 4000 stanovnika) zasad ostavlja dojam stručne osobe. Očišćen od balasta krute frazeologije početnika u visokoj politici, njen nedavni razgovor za Jutarnji zadržava dovoljno supstance da probudi lagani optimizam. Možda smo, prvi put dosad, nakon promašaja s Brankom Grčićem, Tomislavom Tolušićem, Gabrijelom Žalac i Markom Pavićem, u Vladi dobili osobu koja zna kako uravnotežiti kruti briselski način razmišljanja o javnom novcu s tradicionalno relaksiranim domaćim. Ako to znači da Tramišak, kada kaže da je "važno poznavati metodologiju i principe rada, a ostalo su samo brojke", u toj jednadžbi ne vidi stranačku braću i vlastite prijatelje, možemo se nadati pomaku nabolje.
Ministra gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića zasad možemo i dalje promatrati kroz stečeni renome "mladog političara koji obećava, samo još nije dobio pravu priliku", no to ne može trajati dugo. Prilika je servirana. Uz provjerenog Zdravka Marića i svježu Tramišak upravo će on morati najviše povući pri donošenju nove nacionalne razvojne strategije.
Sada je najvažnije izbjeći zamku prebrzog povratka na klasičnu politiku štednje. S pandemijom koja još (nigdje, ne samo u Hrvatskoj) nije pod kontrolom, i s realnom mogućnošću da će država morati ekonomiji ponuditi barem još jedan financijski paket spasa, hrvatski političari, kao i ostali europski, primorani su na brzo donošenje teških političkih odluka, na što nisu navikli. Proljetna akcija spašavanja ekonomije dosad je dobila podršku javnosti, pitanje je dana kada će taj obnovljeni val zaduživanja, a već smo opasno blizu gornjoj granici, u javnost vratiti teret političkih kontroverzi kojima je bio opterećen stari ("Kamo i kome je otišao novac?"). Ako ikada, sada je važno zadržati povjerenje građana.
Na putu prema eurozoni, koja od članica traži financijsku disciplinu, pomaže nam činjenica da je ova kriza globalna i da Bruxelles do 2022. neće tražiti povratak na kruta pravila. Samo po sebi to ne znači da će blagajna EU do tada ostati svima otvorena.