Kažu da je država loš gospodar, tezu smo višekratno mogli potvrditi u praksi. U biznisu, ali i u politici, postoji međutim nešto daleko lošije i opasnije od državnog upletanja u živo tkivo privatne ekonomije: prepuštanje ključnih grana gospodarstva inozemnoj banci u državnom vlasništvu. Govorimo, naravno, o Sberbanku i Agrokoru, ali ne zbog Sberbanka, najveće ruske banke koja s pravom traži da joj se vrati posuđeno, nego zbog manjka regulatorne akcije u inače regulama zagušenoj hrvatskoj ekonomiji.
Pitanje: smije li država ogroman dio svojeg prehrambenog sektora, uz energetski ključnog i za sigurnost svake države, izručiti inozemnom vlasniku za kojega se zna da je sklon svim vrstama pritiska?
Sberbank je, kao i VTB, drugi veliki Agrokorov vjerovnik, u većinskom vlasništvu ruske države. Ni Sberbanku ni VTB-u danas se ne može i ne treba osporiti pravo na naplatu, pa niti veliki vlasnički ulazak u Agrokor. Treba, međutim, učiti na napravljenim pogreškama.
Ako je tko zaboravio, ogroman pritisak na Agrokor krenuo je nedugo nakon što se premijer Andrej Plenković vratio iz Ukrajine, iz mirovne misije na kojoj je, još u svojstvu povjerenika Europske unije, rusku aneksiju Krima usporedio sa svojedobnom srbijanskom okupacijom istočne Slavonije (i ponudio razuman model rješenja). I ne, nije problem u Plenkovićevu posjetu Ukrajini. HNB je davno prepoznao opasnu izloženost hrvatskih banaka Agrokoru i svim bankama čije je sjedište u Hrvatskoj zabranio daljnje kreditiranje koncerna. Nitko, međutim, Agrokoru nije postavio granicu zaduživanja izvan hrvatskih granica. Privatnoj kompaniji takva se zabrana ne može nametnuti. Za njene gubitke, pa i za bankrot, odgovara njena uprava, a posljedice snose njeni vlasnici i dioničari.
Danas je jasno tko je trebao reagirati ranije. Ne HNB, koji je napravio svoje, ne Vlada, koja se ne smije miješati u operativno poslovanje privatnih kompanija, korake je trebala poduzeti, a nije poduzela, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Agrokor nikada nije smio postati tako velik, a ostati u većinskom vlasništvu jedne obitelji.
Zakonski okvir postoji (Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja), u slučaju Agrokora taj je okvir olako probijen. Agrokor jest imao vladajući položaj na tržištu, u Hrvatskoj nije imao značajnih konkurenata, mogao je tržištu nametati posebne uvjete i mogao je zapriječiti ulazak svojim konkurentima na tržište. I to je radio.
Andrej Plenković u ponedjeljak je najavio da će Hrvatska, priključujući se solidarnoj akciji Bruxellesa, ”jednom ruskom diplomatu” uskratiti pravo boravka u državi. Da Agrokor nije izrastao u gospodarsku neman čija propast može zaprijetiti sigurnosti države, takav premijerov potez bio bi samo što i jest – logično svrstavanje uz politiku EU, kojoj pripadamo. S ruskom ulogom u Agrokoru, to je igra visokog rizika.