Loše ekonomske ideje

Piše Velimir Šonje: Nekoliko zabluda o velikoj internacionalizaciji

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.4.2018. u 12:00

AUTOR:

OBJAVLJENO:

13.4.2018. u 12:00

Sibenik, 030914.
Reportaza o iznajmljivanju apartmana u staroj gradskoj jezgri i turizmu.
Na fotografiji: tabla za apartmane.
Nikša Stipaničev / Hanza Media

Ekonomski lab

Iskusni ekonomisti znaju metaforu o toaletu. Loše ekonomske ideje toliko su raširene, a nove naviru kao žohari u toaletu s lošim instalacijama, da se ekonomska analiza uglavnom svodi na uporno povlačenje vode. Svaki propust redovitog pritiska na taster omogućit će lošim idejama da izađu iz školjke i preplave podove.

 Ovo je priča o dvije loše ideje. Jedna je o rastu transfera (doznaka) emigranata, što je navodno opasno po gospodarski razvoj, a druga o enormnom rastu važnosti turizma, umjesto industrijskog – robnog izvoza za hrvatsko gospodarstvo.

Nećemo, naravno, dokazivati da doznake emigranata i turizam ne bilježe rast. Oni uistinu rastu. Dokazivat ćemo da njihova relativna važnost za ukupno gospodarstvo ne raste onako brzo kao što se misli, jer jedna druga stvar – industrijski robni izvoz – raste još brže i snažnije doprinosi rastu. Najvažnije je da sve skupa treba promatrati u kontekstu započetog procesa Velike internacionalizacije hrvatskog gospodarstva. Ovo je prvi iz serije tekstova o tom procesu.

Prva priča: doznake (transferi)

 Prva priča ide otprilike ovako: veliki val emigracije nakon ulaska u EU oslabio je hrvatsko gospodarstvo (jer su ljudi ključ razvoja), a sada ti ljudi šalju novac natrag – pomažu roditeljima, djeci, štede ovdje, neki možda i ulažu. Taj devizni priljev zamrzava naš neuspjeh; stvara privid nekakve devizne zarade, a zapravo je riječ o plodu neuspjeha u nastojanjima da se ljudi ostvare ovdje, u zemlji u kojoj su rođeni.

Dvije teze stoje. Prvo, emigracija jest mjera neuspjeha društva koje pojedincu nije otvorilo dovoljno perspektive da ga zadrži. S druge strane, emigracija se može promatrati i kao mjera potencijalnog uspjeha pojedinca koji se odvažio realizirati drugdje. Drugo, devizne doznake naših emigranata uistinu rastu. Iako se ne iskazuju kao zasebna stavka u platnoj bilanci, osobne doznake čine najveći dio stavke koja se naziva prihod po osnovi sekundarnog dohotka ostalih sektora. Po toj se osnovi prošle godine u Hrvatsku slilo 2,5 milijarde eura ili 5,1% BDP-a (slika 1). Može se procijeniti da su oko 2 milijarde od toga iznosili osobni transferi. To je za oko milijardu eura više nego primjerice 2011. Naizgled velika i važna promjena.

Slika 1: Prihod po osnovi sekundarnog dohotka ostalih sektora 2000.-2017.

 

Međutim, udjel transfera u BDP-u vrlo se malo promijenio u dugom roku. Slika 1 pokazuje da je udjel još 2000. iznosio 4,5% BDP-a. Da smo prikaz povukli unazad, kroz devedesete godine, vjerojatno bismo pronašli godine kada je udjel iznosio oko 5% BDP-a, koliko i 2017. Dakle, deja vu; osobni transferi već desetljećima imaju podjednako veliku važnost u deviznim priljevima koji pritječu u Hrvatsku.

Radi se o strukturno uvjetovanoj, dakle trajnoj pojavi koja vrlo malo oscilira u postotku BDP-a. 5% je naravno značajno i plod je niza procesa iz prošlosti – ako ne ranijih valova iseljavanja, a onda sigurno vala emigracije koji je započeo 60-ih godina prošloga stoljeća (sada su to europski umirovljenici koji su se vratili u domovinu pa se novac slijeva ovamo). Novi val je bio devedesetih godina prošlog stoljeća i, naposljetku, zadnji veliki val se desio nakon ulaska Hrvatske u EU odnosno liberalizacije pristupa europskom tržištu rada. Stoga se može razgovarati o dugoročnim uzrocima emigracije (osobni transferi su samo posljedica), ali se ne može govoriti o nekom posebnom boomu koji se sada događa, a čiji bi razmjeri bili toliki da se mijenja nešto u temeljima – na primjer, zamrzava neuspjeh i ometa razvoj. Jasno je da emigracija ometa razvoj, ali tu situaciju imamo desetljećima, ona nije nova, a mi - ma tko to bili mi - nismo pronašli načina kako ju riješiti.

Doduše, slika 1 pokazuje da je kratka pauza rasta (i smanjenje udjela transfera u BDP-u) zabilježena 2003.-2008. Do smanjenje važnosti transfera došlo je zbog podudaranja nekoliko čimbenika; između ostaloga i neodrživog napuhavanja ekonomije uz pomoć velikog zaduživanja u zemlji i inozemstvu koje je bilo sveprisutno u tome razdoblju. Boom domaće potražnje privremeno je otvorio nešto veći broj radnih mjesta, ali je i odvratio poduzetnike od traženja prigoda na inozemnom tržištu i vezao ih, posredno ili neposredno, uz državu. Kada se taj “razvojni” model raspao, osobni transferi su postup­no poprimili važnost kakvu su imali i prije tog ciklusa. Prikazanu petogodišnju rupu na slici stoga možemo tumačiti kao devijaciju. Zapravo, promatranjem slike 1 lako je zamisliti dugoročan trend koji se na godišnjoj razini vrlo malo, gotovo neprimjetno, mijenja.

Iz svega treba ponijeti zaključak da se ne radi o novoj i odjednom jako važnoj pojavi koja može promijeniti dugoročne odrednice gospodarskog razvitka Hrvatske.

Druga priča: turizam

Uz devizne prihode poput osobnih transfera i turizma veže se ta priča da im važnost enormno i nezdravo raste. Kao da bi se gospodarstvo drugačije i bolje razvijalo da tih priljeva nema, ili da su znatno manji. Pogledajmo ima li osnova za tu tvrdnju.

Sama veličina turističkog sektora spram veličine ukupnog hrvatskog gospodarstva doima se upozoravajuće: prema netom objavljenim podacima, prihodi od inozemnih turista u prošloj su godini dosegnuli 9,5 milijardi eura ili 19,5% BDP-a. To je velika promjena u odnosu na 15-ak posto BDP-a, koliko su dostizali u godinama prije ulaska Hrvatske u EU. Međutim, to nije velika promjena u odnosu na 18%, koliko je zabilježeno još 2003. (slika 2):

Slika 2: Prihodi od putovanja - turizam

 

Ne može se zaobići činjenica da je 19,5% omjer prihoda od stranih turista i BDP-a koji je najveći u EU, veći nego na Malti. Međutim, to ne znači da bi se uz Jadransku obalu masovno razvile druge uspješnije ekonomske aktivnosti da turizma nema ili da ima mnogo manju ulogu nego danas. Da je tako, možda bi ljudi prije otišli (kao što se događalo kroz povijest) nego što bi se tamo formirao neki drugi kapital i radna mjesta. Dovoljno je pogledati promjene koje se danas događaju u Slavoniji pa posumnjati u to da gospodarska struktura bez turizma osigurava kvalitetniji razvoj.

Isto tako, prikazani rast relativne važnosti turizma – iako je, kao i kod doznaka, znatno manji nego što se obično misli – ne znači da se kroz angažman kapitala i rada u turizmu angažiraju resursi koji bi inače mogli biti produktivniji u drugim aktivnostima. Taj problem nizozemske bolesti Deskar Škrbić je obradio pokazavši da su strahovi zbog nje pretjerani. Tomislav Globan je pokazao da prihodi od turizma, unatoč medijskoj halabuci, već dulje vrijeme rastu sporije od robnog izvoza.

Slika 3: Prihodi od stranih turista i od izvoza roba i neturističkih usluga u % BDP-a 2000.-2017.

 

U nastavku ćemo se poslužiti malo drugačijim prikazom na tragu prve dvije slike, ne bismo li pokazali da je izvoz industrijskih roba za naše gospodarstvo sve važniji u usporedbi s turizmom. Slika 3 prikazuje kretanje omjera prihoda od stranih turista i BDP-a (ponavlja se linija sa slike 2, ali sada prikazana kao stupac). Uz to su prikazani omjeri inozemnih prihoda od neturističkih usluga i BDP-a te prihoda od robnog izvoza i BDP-a. Podaci se odnose na razdoblje od 2000. do 2017. Vidi se da je udjel ukupnog izvoza roba i usluga oscilirao malo ispod razine od 40% i nikada nije značajnije prešao taj prag, sve do ulaska Hrvatske u EU. Tada se dogodio snažan uzlet izvozne orijentacije i skok za punih 10 postotnih bodova. Prošle je godine omjer ukupnog izvoza roba i usluga i BDP-a prvi put u povijesti prešao 50%. Najvažniji uzrok skoka ne leži ni u turizmu ni u neturističkim uslugama, o kojima se najviše priča. Doprinos pretežno dolazi od izvoza roba čiji se omjer prema BDP-u povećao s 15% 2000. i 2009. na 24% 2017. To se i vizualno uočava kroz sve veću visinu plavih stupaca.

Velika internacionalizacija

Prikaz na slici 3 otvara priču o internacionalizaciji hrvatskog gospodarstva. Nazvat ćemo je Velikom internacionalizacijom, jer ovo što imamo nakon ulaska u EU nismo imali desetljećima. Priča je toliko važna da je na slici 4 prepričana istim podacima koji su prikazani na drukčiji način. Razdoblje 2000.-2017. podijeljeno je u tri podrazdoblja: (I) pretkrizno podrazdoblje 2000.-2008., (III) podrazdoblje krize prije ulaska u EU 2009.-2012., i (III) podrazdoblje izlaska iz krize i ulaska u EU 2013.-2017. Za svako od podrazdoblja izračunate su razlike udjela izvoza u BDP-u prema tri vrste izvoza koje su prikazane na slici 3. Dva su bitna zaključka:

Udjel robnog izvoza u BDP-u kontinuirano raste. Robni izvoz jedini je dio izvoza čiji udjel raste u sva tri podrazdoblja. Doprinos ove komponente izvoza relativno sve više raste u dugom roku i najveći je u trećem pod-razdoblju nakon ulaska u EU, kada nominalnim rastom (u eurima) od oko 35% znatno premašuje ne samo rast nominalnog BDP-a nego i nominalni rast, i rast udjela prihoda od stranih turista.

Treće podrazdoblje ulaska u EU i izlaska iz krize ujedno je razdoblje najveće internacionalizacije (otud koncept Velike internacionalizacije): udjeli sve tri izvozne komponente u tom razdoblju značajno rastu, a omjer ukupnog izvoza i BDP-a raste za čak desetak postotnih bodova BDP-a. (Slika 4.)

Slika 4: Promjena udjela prihoda od pojedinih komponenti izvoza u BDP-u u postotnim bodovima u tri podrazdoblja 2000.-2017.

 

Prikazanim izračunima može se uputiti prigovor da nisu izraženi u stalnim cijenama. No razumno je pretpostaviti da izračun u stalnim cijenama ne bi promijenio zaključak koji glasi: nakon ulaska u EU došlo je do rasta važnosti izvoza, u čemu robni izvoz ima važniju ulogu od turizma iako bi se, da je suditi po zastupljenosti tema u medijima, trebao izvesti drugi zaključak. Omjer ukupnog izvoza roba i usluga 2017. prvi put premašuje 50% BDP-a, u čemu izvoz roba čini približno polovicu.

To je osobito važno jer je nizak omjer izvoza i BDP-a u usporedbi s drugim zemljama u prošlosti ukazivao na strukturnu slabost i unutarnju orijentiranost hrvatskoga gospodarstva. Zbog toga treće podrazdoblje koje je prikazano na slici nazivamo razdobljem Velike internacionalizacije (mogli smo ga nazvati i razdobljem Velikog otvaranja).

Slika 5: Omjer ukupnog izvoza roba i usluga u % BDP-a 2016.

 

Velika internacionalizacija važan je ekonomski fenomen. Hrvatska je prijelazom omjera izvoza i BDP-a preko praga od 50% prošle godine napustila klub relativno malih država koje, kako pokazuje slika 5, imaju neočekivano niske izvozne omjere (Albanija, BiH, Crna Gora, Grčka, Portugal, Norveška, Finska) i priključila se klubu srednje internacionaliziranih europskih gospodarstava (od Rumunjske do Danske na slici 5) te se nalazi na putu ulaska u klub izvozno najorijentiranijih europskih država (od Litve s omjerom od 60% nadalje).

U tome klubu, pored bivših tranzicijskih zemalja, koje su upravo zahvaljujući izvoznoj orijentaciji brzo konvergirale prema razvojnom prosjeku EU, nalaze se još samo Belgija, Nizozemska i naravno Irska kao najjače izvozno orijentirana gospodarstva među razvijenim europskim zemljama. 

Umjesto zaključka: Velika internacionalizacija nije panaceja

Sliku 5 treba čitati vrlo pažljivo. U tome će pomoći dva opća zapažanja. Prvo, veće zemlje su u prosjeku manje izvozno orijentirane, jer je naprosto takva ekonomska fizika – unutarnja tržišta su im relativno veća pa je veća vjerojatnost da će neki poduzetnik na njima uspješno poslovati. Stoga se Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Španjolska nalaze lijevo na slici, dok su desno u prosjeku manje države. Postoje mnogoljudne države (Njemačka) s većom izvoznom orijentacijom, ali tako velikoj zemlji teško je prijeći omjer od 50%.

Isto tako, postoje manje, ali izvozno relativno manje orijentirane države, među kojima ima i više i manje razvijenih. To je vezano uz drugo zapažanje: izvozna orijentacija sama po sebi ne donosi razvoj. Usporedimo li zemlje sličnih veličina (tako da eliminiramo učinak veličine iz razmatranja), pronaći ćemo ih na vrlo različitim razinama razvoja. Norveška i Finska s malo više od 5 milijuna stanovnika su relativno slabo izvozno orijentirane i visoko razvijene, dok su na suprotnoj strani Irska i Slovačka s vrlo sličnim brojem stanovnika od oko 5 milijuna, ali na različitim stupnjevima razvitka. Slično vrijedi za Hrvatsku i Dansku u sredini tablice.

Dakle, ništa se tu ne događa automatizmom. Nema univerzalne preporuke tipa otvori se i postat ćeš kao Irska ili Nizozemska. Ekonomije i ekonomske politike previše su složeni problemi da bi se mogle rješavati jednostavnim receptima. Međutim, elementarna ekonomska logika i povijest navode na dvije bitne stvari kada je riječ o budućnosti Hrvatske. Prvo, političari su nas u prošlosti toliko zadužili da vlada unatoč EU fondovima još dugo godina neće imati značajan manevarski prostor za poticanje domaće potražnje. To će iole ambicioznije poduzetnike prirodno tjerati k međunarodnom tržištu umjesto k poslovima izravno ili neizravno s državom. Drugo, demografski trendovi i emigracija ograničavat će rast domaćeg tržišta. U tom kontekstu, daljnje kretanje Hrvatske udesno na gornjoj slici – otvaranje kroz rast omjera izvoza i BDP-a ili Velika internacionalizacija – nameće se kao nužnost.