Što uopće znamo?

Piše Ivo Bićanić: Misterij velikih plaća kapetana hrvatske industrije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.3.2018. u 0:00

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.3.2018. u 0:00

Zagreb, 061217.
Konferencija 'Equity ulaganja: Kreiranje vrijednosti i korporativna transformacija' u organizaciji Europske banke za obnovu i razvoj i Hrvatske udruge poslodavaca koja se odrzala u Matis baru.
Na fotografiji: Emil Tedeschi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / Hanza Media

Emil Tedeschi

Recimo da je Agrokor u Urugvaju (državi slične veličine i stupnja razvoja kao Hrvatska), odmah bi mi bilo jasno zašto su savjetnici, a osobito neki među njima, preplaćeni. Smatrao bih uplate na račune savjetnika uplatama na prolazni račun. Lešinarski fond radi po pravilima struke i nagrađuje svoje jatake (domaće otkrivače, pomagače i prikrivače): one koji su mu rekli da postoji lešina za čerupanje (otkrivači) i one koji smanjuju neizvjesnost posla i mogu utjecati na najpovoljniji ishod postupka (pomagači i prikrivači). Po prirodi stvari ti ljudi su u tijesnoj vezi s vladom (a možda se i kasnije utvrdi da su u vladi i radili)i poslovnom zajednicom. Oni su važni sudionici čerupanja koje treba nagraditi. Jatacima toga tipa u Urugvaju se prvo omogućilo da sudjeluju u privilegiranom kreditu i ostvarenim velikim zaradama. Svaki jatak u zajam je dao koliko je mogao, netko pola milijuna, netko jedan, netko dva ili tri. Kako su sudjelovali u sastavljanju kredita, ostali su na “sisi” i nakon toga. Naravno, zaposleni u Agrokoru ništa ne znaju i sumnjive su vjernosti pa ih treba zamijeniti bulumenta odanih novcu savjetnika. Naravno, u Urugvaju sve ide po zakonu, lešinari i veliki meštri uvijek imaju dovoljno para da sve bude po zakonu, kokošari i pikzibneri su oni koji plešu s one strane zakona i grizu nokte. Ako zakoni ne “isporučuju” tražene profite, lako ih promijene uz ispriku da za dobro rješenje ne treba robovati postojećim odredbama.

Tako bih sebi to objasnio da čitam o roll-up kreditu ili o nekakvu posebnom zakonu i državnom povjereniku i sličnom u Urugvaju jer o njemu ne znam ništa. Ali ne bi mi bilo na nakraj pameti da je tako u Hrvatskoj jer o njoj ipak nešto malo znam. Znam (ili bih želio da znam) da je ovdje cilj domaćom promućurnošću i pameću iskoristiti američke privatne fondove i ruske državne banke kako bi se sačuvala radna mjesta, regenerirao naš domaći trgovački lanac i osigurale police za domaće dobavljače, a sve to radi jačanja rasta i očuvanja stabilnost i sprečavanja nekontrolirane katastrofe(uz napomenu da stečaj nije nekontroliran i ne treba biti katastrofa). Znao bih (ili bih želio da znam) i to da su primanja savjetnika posve opravdana zbog njihova doprinosa tim ciljevima i da iza njih stoji njihova proizvodnost, veliko znanje i iskustvo jer već zaposleni u Agrokoru to ne znaju. Treba znati nadmudriti fondove i banke. Zapravo, oni rade za manje pare iz patriotizma i entuzijazma. Dakle, oni koji su lani spajali kraj s krajem (kao dokaz sposobnosti), a danas od Agrokora dobivaju za cijeli život, nisu problem. Oni su, zapravo, ušteda i, kao što tvrdi Borislav Škegro, trebali bi dobiti još i više.

No šteta što cijela ta rasprava o preplaćenim domaćim savjetima nije na dnevni red stavila jednu drugu i važniju stvar: kolike su i na čemu se temelje visoke plaće kapetana hrvatske industrije i novčarstva? Koliko stvarno zarađuju glavni direktori, u plaći, u premijama, u dionicama i kroz druge nevidljive (stealth) pogodnosti, kolika im je “plaća”?

Kada je riječ o Hrvatskoj, može se, nažalost, samo spekulirati (ovdje je riječ o “plaćama”, a ne o dohotku obitelji, o potonjem se ipak nešto više zna). Neki pouzdani podaci postoje, ali se ne koriste. To nije slučajno nego namjerno. Razloga za organizirano neznanje ima nekoliko. Prvo, u Hrvatskoj se nitko ne bavi istraživanjem plaća, tek dva-tri ekonomista povremeno po tome nešto prčkaju i sve što o tome znamo neminovno je površno (dok oni drugi, koje Slaven Letica prekrasno naziva “ekonomistima opće prakse”, čak i ne prčkaju, ali zato o tome mnogo govore). U akademskoj zajednici nema ni jednog istraživača nejednakosti i odnosa (relativnih) plaća. Drugo, jedan sindikat (Nezavisni sindikat znanosti, točnije Vilim Ribić) uložio je u prvi korak istraživanja nejednakosti plaća, pri čemu se stvorio tim (Željko Ivanković i Matija Kroflin, uz moje penzionersko sudjelovanje) koji je došao do vrijednih rezultata i mogao je s istraživanjem nastaviti budući da su postavljene osnove koje omogućuju da se daljnjim radom daleko stigne. Ali sindikate (kao ni druge) nije zanimalo da se to nastavi. Nakon prvih rezultata se stalo i sljedeći koji se time budu bavili morat će krenuti ispočetka. Hrvatska posla. Umjesto ozbiljnim radom upoznavanja s radom tržišta rada i načinom uspostavljanja odnosa plaća sindikati (osim spomenute iznimke) radije se bave proizvoljno skrpanim uskrsnim košaricama sa šunkom ili bez nje (odnosno božićnima s bakalarom ili bez njega), a gotove ideje pokupe u Ženevi (ILO) ili Bruxellesu (od raznih DG-a). Treće, udruženja poslodavaca od ove teme bježe kao vrag od tamjana jer im neznanje u vezi s visokim plaćama odgovara, u HUP-u, HUB-u i Gospodarskoj komori prava je jezgra kroni kapitalizma, a on po svojoj prirodi ne trpi javnost. Tamo se sva ta pitanja pometu pod tepih jer za njih su visoke plaće direktora poslovna tajna. Prije nekoliko godina pokušala se otvoriti “crna kutija” hrvatskih poduzeća (i HUP je u tome pomagao), ali to nije prošlo. Četvrto, ni političari se ovim ne bave jer ih to bazično ne zanima, a ne žele naučiti niti ih ima tko poučiti. Kao sudionici sustavnog, namjernog i organiziranog neznanja imaju komotnu ulogu da o ovom problemu govore estradno (šokantno) i anegdotalno. Recimo, ekonomski dio SDP-a - stranke koja bi se po prirodi stvari time trebala puno baviti - ne kaže ništa ozbiljno i ništa ne poduzima. A novinari naprosto slijede utabane putove.

 

Posljedica je da više znamo o plaćama i primanjima Warrena Buffetta nego Emila Tedeschija, Billa Gatesa nego Dragutina Drka itd. To nije slučajno. No, može se i drugačije. Osam zemalja (npr. Švicarska i Amerika, ali i Poljska i Češka) svojevoljno je odlučilo da plaće najviših menadžera moraju biti javne. Hrvatska je taj vlak odlučila propustiti. Sva opravdanja o poslovnoj tajni jednostavno nisu točna. Valja ponoviti: mi ne znamo jer ne želimo znati.

Što bismo u ovako nepovoljnim uvjetima uopće mogli znati o visokim plaćama u Hrvatskoj? Problemu se može pristupiti trojako. Možemo pogledati objašnjenja za slučajeve drugih pa vidjeti koliko tamo ima korisnog za nas. Možemo i proučiti rezultate spomenutog (sada mrtvog) istraživanja NSZ-a. I konačno, možemo preračunati rezultate drugih zemalja u odnosu na Hrvatsku. (Više o ovoj temi vidi na portalu Ideje.hr, koji financira Vilim Ribić, a vodi Željko Ivanković).

Kao što je rečeno, neke zemlje su odlučile propisati objavljivanje “plaća” (primanja iz svih izvora) glavnih direktora. I EU kao zajednica kreće u smjeru veće transparentnosti plaća, bonusa i svih oblika primanja glavnih direktora i ostalih menadžera. Iz dostupnih podataka vidljive su velike razlike, ali one ne ovise o zemljopisnom položaju, a ni o stupnju razvoja ili vrsti kapitalizma. Ne postoji prepoznatljivo pravilo, osim dva. Prvo, da zadnjih tridesetak godina omjeri rastu u skladu sa sekularnim trendom rasta ekonomskih nejednakosti. Drugo, da su nacionalne razlike uvelike određene domaćim uvjetima i preferencijama (u nejednakosti dohodaka ili imovine to je još vidljivije).

Prosječni omjer plaće glavnog direktora i prosječne plaće “njegova” radnika u poduzeću u Poljskoj iznosi oko 25, a u Češkoj više od 100 (jedine dvije zemlje transformacije u ovoj grupi), u navodno egalitarističkoj Švedskoj 80, a u Danskoj 45, u Španjolskoj 125, u susjednom Portugalu 55. U Njemačkoj i Švicarskoj omjer je oko 150. Najveći omjer je u Sjedinjenim Državama, čak 375.

U Hrvatskoj nam plaće naših generalnih direktora nisu poznate. No kako bi one izgledale kada bi hrvatski generalni direktori dobivali plaće u skladu s omjerima u nekim drugim zemljama? U tablici prikazani rezultati nastali su na osnovi vrlo grubog računa. Kako većina “normalnih” ljudi nema odnos prema takvim brojevima, daju se i relativne veličine, odnosno podaci koliko bi se nečega moglo kupiti s takvom plaćom (odabrani su Twingo Authentique, butelja vina, hladnjak Končar). U računu je pretpostavljena prosječna plaća od oko 6000 kuna.

Postoje li ovakve mjesečne plaće u Hrvatskoj? Znamo da su 2016. u prosjeku 82 osobe (0,03% zaposlenih) primale mjesečnu bruto plaću veću od 300.000 kuna (što je bilo 2017. ne zna se jer je istraživanje prekinuto). Koliko su te plaće bile veće, namjerno se ne zna.

Međutim, treba uzeti u obzir da za mnoga poduzeća u Hrvatskoj vrh piramide nije u zemlji. Gospodin Miljenko Žuvaljić direktor je ZABE, ali je glavni direktor UniCredita Jean-Pierre Mustier, koji sjedi u Milanu i ZABA je za njega manje važna podružnica, a g. Žuvaljić srednji menadžment, ali je dio hijerarhije postavljene da završi s takvim omjerima. Isto vrijedi i za druge strane kompanije. Navedeni omjeri odnose se na poduzeća čiji je glavni direktor u Hrvatskoj (Cedevita, Adris, Uljanik i slični, donedavno i Agrokor).

Ekonomisti mogu prilično uvjerljivo objasniti plaće 99% zaposlenih, probleme im zadaju onih najbolje plaćenih 1%, a osobito gornjih ½% (u Hrvatskoj je 2016. prosječno mjesečno 585 ili oko ½% zaposlenih primalo bruto mjesečnu plaću višu od 100.000 kuna, ostala primanja nisu uračunata, tako da je “plaća” u stvarnosti bila veća). Za 99% zaposlenih plaće se mogu nekako povezati s proizvodnošću ili poticajima na vjernosti i savjesni rad. I tržište tih zanimanja je “duboko”. U gornjem repu tih 99% javljaju se još i rente i kvazirente (kod liječnika, sportaša ili pjevača, ali i menadžera). No najviše plaće s tim nemaju presudne veze i određuju se drugačije. Svaka je svijet za sebe. Emil Tedeschi (Cedevita) sebi plaću određuje po jednim, Tomislav Matić (Texo management) po drugim, a Ante Vlahović (Adris) po nekakvim trećim pravilima.

Nije nemoguće vidjeti od kakvih su kockica takve plaće složene. Nedvojbeno je da mora postojati nagrada za rad i proizvodnost (uspješnost organizacije posla, upravljanje velikim tokovima novca i brojem ljudi). Moraju postojati i nekakve rente (nisu svi jednako sposobni, premda valja na umu imati Dražena Petrovića i njegove riječi da je on proizvod 99% rada, a ostalo je talent), hijerarhije (šef mora imati veću plaću od podređenog) i nagrade za rizik (posao glavnog direktora neminovno uključuje rizik).

Međutim, velike plaće iz područja razumnog u područje pretjeranog prelaze iz drugih razloga. Pritom su osobito važne asimetrične informacije i loše korporativno upravljanje. Odbori koji određuju smjer poslovanja znaju manje od menadžera koji ih predlažu, a članovi odbora su odabranici predlagača. Uostalom, i Tedeschi i Vlahović “svoj” odbor biraju tako da bi ih on pustio na miru. No, možda je ipak presudna gramzivost. Američka iskustva pokazuju da su često plaće u posrnulim poduzećima veće od onih u dobro uhodanima i pritom stvar nije u traženju slamke spasa. Iskustvo Agrokora samo potvrđuje da isto najvjerojatnije vrijedi i u Hrvatskoj. Glavni direktori brinu se za svoj status pa imaju velike urede i raskošni stil života (ima ih i skromnijih, koliko se neupućenom izvana čini, recimo Zdravko Roglić iz Orbica, no on je među rijetkima). Ne treba zaboraviti ni na tzv. turnirsku selekciju (”winner take all”), glavni je direktor samo jedan i da bi ljudi ušli u utakmicu, plaće moraju biti dovoljno velike. Posao glavnog direktora uz to ima i obilježje lokalnog javnog dobra i pozitivne eksternalije, njegove dobre odluke koriste svima u poduzeću pa zaposleni podnose prelijevanje kvazi rente (odnosno umjetno stvorenih uvjeta za velike plaće, monopoli su očiti primjer) u visoke plaće. Značajan utjecaj imaju i institucionalne okolnosti, na primjer nedavne porezne reforme značajno su pogodovale gornjih 1%. Važnu ulogu u stvaranju visokih plaća može imati i sreća vezana uz poslovni uspjeh.

Tome treba dodati da je tek dio visokih primanja novčane naravi (plaće, bonusi, dio profita i slično) jer postoje i velika nenovčana primanja, kao što su stealth kompenzacije, nevidljiva nenovčana primanja, mogućnosti za poreznu evaziju, prilike za prikrivanje visokih plaća, otpremnine, osiguranja, mirovinske štednje, i još ponešto.

Kod nas u najvišim plaćama postoje i neke hrvatske posebnosti. Spomenimo samo dvije. Prvo, transformaciju koja podrazumijeva odabrani način privatizacije, na čijim je zasadama niknula prva generacija “naših” kapitalista. Tako su nastale “firme gazda”, odnosno poduzeća koja pogoduju visokim plaćama i manjku kontrole. Drugo, nepovoljnu političku ekonomiju koja takvoj situaciji pridonosi zaobilaženjem tržišta kapitala, političkom potporom visokim plaćama i zaštitom koja se odabranima pruža (najvjerojatnije u zamjenu za nešto).

Kada su plaće rezultat ovakvog koktela, one vrlo lako dosegnu vrtoglave iznose koje je teško opravdati.

No možda je dobro biti u neznanju. Zadnjih godina javnost se zgraža nad plaćama i bonusima (koji mogu biti stotine milijuna dolara) svjetskih kapetana industrije i novčarstva. U nadi da će ih posramiti, Amerikanci su propisali da se iznosi takvih plaća imaju objaviti. Učinak je bio suprotan. Oni s nižim plaćama su ih podigli kako bi se izjednačili s vodećima. Okladio bih se da su nešto vrlo slično napravili i savjetnici u Hrvatskoj nakon što su objavljeni podaci o naknadama u Agrokoru, a da su njihov primjer slijedili i mnogi glavni direktori. Gornji rep bježi, a minimalna plaća, nominalna ili realna, pak ostaje među najnižima u Europi.