Thomas Piketty objavio je novi članak. Pod naslovom “Brahmanska ljevica protiv trgovačke desnice (Brahmin Left vs. Merchant Right)” pozabavo se izbornim trendovima, zadirući u povijest do predratne 1940. godine, u tri značajne države Zapada - u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. U pravilu to je to što znanstvenici rade: analiziraju, postavljaju teze i pišu članke u kojima svoje teze opravdavaju. Kada to radi Piketty, taj znanstvenički posao dobiva dimenziju kulturnog događaja za globalnu elitu, težinom, odjekom i utjecajem ne bitno različitog od Picassove nove izložbe sredinom prošlog stoljeća ili novog kazališnog komada kontroverznog dramatičara, nobelovca Harolda Pintera. Kao i oni, Piketty je fokusiran na društvene apsurde i nepravednost raspodjele. Kao i oni, on svoju publiku pronalazi među društvenim elitama, prvenstveno u krugu dobrostojećih i visokoobrazovanih, koji su dovoljno upućeni u povijest politike i ekonomije da ono što on piše mogu pročitati s razumijevanjem.
Još nešto važno: Piketty je liberalni ljevičar, potomak trockističkog para iz pariškog predgrađa (njegovi roditelji upoznali su se navodno na jednom od pariških prosvjeda 1968.), ali sam je, nakon posjeta raspadajućem Sovjetskom Savezu, zaključio da su kapitalizam, privatno vlasništvo i slobodno tržište za svijet značajno zdraviji od sovjetskog tipa opresije. S tako stečenih znanstvenih pozicija i s titulom najboljeg mladog ekonomista u Francuskoj, ali i kao istaknuti član Udruge europske ljevice, Piketty je 2013. osvojio svijet svojim “Kapitalom za 21. stoljeće”, ekonomskim bestselerom koji je od njega napravio globalnu superzvijezdu.
Nije Piketty bio prvi koji se u novije doba bavio nepravednom raspodjelom dobara. Drugi, poput Branka Milanovića, Josepha Stiglitza, pa i Paula Krugmana (i Stiglitz i Krugman su nobelovci), bavili su se, međutim, društvenim raskolom svisoka. Milanović i Stiglitz iz pozicija vodećih analitičara u Svjetskoj banci koja se, po prirodi posla, bavi problemima podrazvijenih dijelova svijeta. Piketty je, za razliku od njih, zagrebao kod kuće. Napao je bogate europske nasljednike koji, pisao je u “Kapitalu”, sramotno malo svojim ogromnim imetkom sudjeluju u financiranju potreba zajednice.
Jednaka teza provlači se i novim člankom, samo ovaj put usmjerena na politički dio sustava, prema posljedicama nepravedne raspodjele, koja je, smatra Piketty, dovela do urušavanja tradicionalne političke podjele na “ljevicu” i “desnicu”, ali i do radikalne zamjene biračkih tijela sklonijih moderniziranoj lijevoj, odnosno moderniziranoj desnoj političkoj opciji.
Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj, Britaniji i SAD-u za ljevicu (u SAD-u su to Demokrati) su se opredjeljivali slabije obrazovani birači s manjim mogućnostima da dođu do bolje plaćenih poslova. Danas su lijevoj političkoj opciji postali skloniji oni višeg obrazovanja, dok desnicu brane neobrazovani “zaštitari domovine”, koji žive u strahu da će im bolja i bolje plaćena radna mjesta oteti useljenici, i mali krug najbogatijih među bogatima - uglavnom to je onaj krug nasljednika europskih industrijskih dinastija s kojima se obračunao kada je pisao “Kapital”. Takav obrazovni zaokret pokazao se razornim za nekad osnovni cilj ljevice - da štiti radnički klasu. Skloni globalizaciji, fleksibilnom radu i pokretnoj radnoj snazi, pa onda i useljenicima, današnji obrazovani ljevičari teško da se mogu predstavljati kao zastupnici interesa radništva koje je time ostalo bez zastupnika u politici. Rezultat takvog prestrojavanja je rast populizma koji uvijek prosperira u vremenima kada se značajan dio biračkog tijela osjeti zanemarenim i politički izgubljenim.
Nikada do 2016. godine u SAD-u se nije dogodilo da se elita kojoj pripada vršnih 10 posto stanovnika prikloni demokratima, piše Piketty. Dijelom je tome zacijelo uzrok bio strah od dolaska politički ekscentričnog Donalda Trumpa, ali, piše Piketty, pitanje je bi li Trump došao u poziciju da može osvojiti vlast da se veći dio nacije nije osjetio politički napuštenim. Kada su 2011. prosvjednici okupirali Zuccotti park nedaleko od Njujorške burze i pokrenuli pokret Occupy, postavljena je i politička mantra da jedan posto povlaštenih vlada nad 99 posto razvlaštenih, potplaćenih i podjarmljenih.
Malo tko je tada mogao pomisliti da će se značajan dio tih 99 posto prikloniti “bezdušnom magnatu” Trumpu. Upravo to se dogodilo, jer za razliku od Demokrata koji su najavljivali još veće otvaranje SAD-a i snaženje globalizacijskih trendova, Trump je obećao zaštititi domaće radnike, postaviti barijere “nelojalnoj prekograničnoj konkurenciji”, objaviti rat useljenicima... Njegov slogan “Učinimo Ameriku ponovo velikom” ulio je nadu svima obespravljenima koji već odavno osjećaju da su na ispunjenje svojeg američkog sna zakasnili.
Takav slijed događaja, primjećuje Piketty, nije rezerviran za Ameriku. To vrijedi i za rast populističkih pokreta u Europi.
Ono što je započelo konzervativno-republikanskom, britansko-američkom alijansom i nizom Nixon/Reagan/Thatcher, svoj je produžetak dobilo kroz porast populističke desnice Marine LePen u Francuskoj i referendumsku pobjedu izolacionista Nigela Faragea i Borisa Johnsona u Britaniji koja je dovela do Brexita. Trump ima o čemu razgovarati s Farageom i Johnsonom, malo o čemu s Angelom Merkel ili Emanuelom Macronom. Ali dok mase pozdravljaju Trumpa, LePen i brexitovce, one se boje Macrona i Merkel koji ostavljaju širom otvorena vrata useljenicima ili, poput Macrona, najavljuju radikalne rezove u radničkim pravima. Sličan razvoj događaja, uostalom, možemo promatrati i u Hrvatskoj, gdje je jedna od udruga za zaštitu ugroženih, Živi zid, prepoznala politički trenutak i postala politička stranka s najbržim rastom na domaćoj političkoj sceni. Strah od deložacije, ostanka bez doma, najčvršći je i, vidimo to po njihovu rastu, najučinkovitiji politički alat koji populistička stranka može poželjeti.
Piketty budućnost vidi kao doba političkog rascjepkavanja. Osnovni konflikt koji je danas od “radništva protiv kapitalista” preselio na područje “obrazovanih globalista protiv bogatih tradicionalista” mogao bi dobiti još nekoliko populističkih potkonflikata. Moguće je i da se dvije elitističke opcije koje danas predstavljaju “ljevicu” i “desnicu” ujedine protiv ubuduće ujedinjenih današnjih populističkih frakcija. Takav višedimenzionalan politički konflikt mogao bi dovesti do daljnjeg usitnjavanja biračkog tijela, upozorava Piketty. Pritom kaže da je i dalje moguć i povratak na staro, na politički tradicionalan, klasno zasnovan konflikt dviju političkih partija - socijalističko-internacionalističke nasuprot biznisu sklonih nacionalista. To bi, međutim, zahtijevalo novi oblik internacionalističkog egalitarizma kao platformu, a to je samo po sebi malo vjerojatno.
Globalizacija (stvara nejednakost između “domaćeg” i “vanjskog”) i ekspanzija obrazovanja (nejednakost između obrazovanih i onih koji posjeduju imovinu) stvorili su platformu za novi, višedimenzionalni konflikt kojemu su u središtu nejednakost i redistribucija bogatstva. Demokracija nigdje nije uspjela smanjiti nejednakosti jer su višedimenzionalne koalicije komplicirane. Bez zajedničke platforme teško je pridobiti niskoobrazovane i slabo plaćene birače različitih porijekla da glasaju za jednu političku stranku koju bi mogli smatrati zajedničkom. Značajnu ulogu imaju i vjera i religijske institucije. Kršćani su skloniji tradicionalno desnim opcijama, a muslimani, kojih je u Europi i SAD-u sve više, skloni su se prikloniti novoj ljevici koja ih, za razliku od desnih opcija i protekcionizmu sklonih populista, lakše prihvaća.
Piketty upozorava da politika “nikada nije bila samo jednostavan sukob između siromašnih i bogatih”. Čovjek mora biti svjestan multidimenzionalnog sadržaja brojnih političkih raskola. Da, tu jesu sukobljeni bogati i siromašni, ali i muškarci i žene, kršćani i muslimani, vjernici i nevjernici, domaći i stranci, bijelci i ostali... Varijabli je bezbroj, značajno više nego kada se formirao stari sustav ljevice i desnice. Promjena je neizbježna, treba odrediti smjer.