I najnoviji pokušaj Hrvatske da uđe u Organizaciju za ekonomsku organizaciju i suradnju (OECD) sudario se s jednim od osnovnih pravila takvih međunarodnih asocijacija, prema kojem svaka država članica može uložiti veto na proširenje. O tome koja je članica OECD-a, nakon Mađarske i Slovenije koje su to činile prije, ovom prilikom aktivirala veto na naš zahtjev za ulazak u organizaciju, nema službenih informacija. Razumno se pretpostavlja da je to SAD čija administracija na taj način šalje zaobilaznu poruku službenom Zagrebu da nije zadovoljna nekim pojavama u našoj državi kao što su, primjerice, sporo vraćanje imovine stranim državljanima, pravosudni pritisak na slobodu medija i narastajući pokušaji revizije povijesti iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.
U svakom slučaju, u uvjetima nabreklog, uglavnom ispraznog, suverenizma u našoj politici nije teško zamisliti ni protuprijedlog da Hrvatska jednostavno odustane od ulaska u OECD i pripadajućih poniženja. Bi li takav potez bio pametan sa stajališta nacionalnih interesa u koje se zaklinju naši suverenisti?
Hrvatska je članstvo u OECD-u zatražila po logici svoje vanjske politike koja u osnovnim pravcima i potezima slijedi politiku SAD-a i njegovih europskih saveznika. Popis zemalja osnivačica OECD-a iz 1961. godine, naime, predvođen SAD-om, u bitnome se poklapa s utemeljiteljima NATO-a i Europske unije. Tu su, među ostalima, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija, a nije slučajno da je osnivačica OECD-a i Turska, vrlo bitna članica NATO-a koja je dugo nastojala ući u EU, ali je obostrani interes Ankare i Bruxellesa za to posljednjih godina prilično oslabio.
S druge strane, nema slučajnosti u činjenici da u OECD-u nisu Kina, Rusija, iako joj je 2007. odobren ulazak., Indija, Brazil i druge važnije ekonomije svijeta koje traže neki svoj put kroz burne vode međunarodnih odnosa.
Budući da OECD iz svoga budžeta ne daje zajmove poput Međunarodnoga monetarnog fonda ili Svjetske banke, nego se ograničava na analize i preporuke svojim članicama, motiv za ulazak male države poput Hrvatske u to društvo iscrpljuje se, osim spomenutih vanjskopolitičkih razloga, i u potvrdi sukladnosti njezine administracije i ekonomije kriterijima jedne takve organizacije.
O posrednim pozitivnim utjecajima ostvarenog članstva u OECD-u može se govoriti po pitanju kreditnog rejtinga zemlje te ukupnog imidža države i njezina gospodarstva. Odatle je razvidno kako bi nam odustajanje od OECD-a samo naštetilo, a nikako pomoglo u pokušajima, primjerice, privlačenja investicija iz inozemstva ili uspostavljanja dobre pregovaračke pozicije u vanjskotrgovinskim aranžmanima sa zemljama izvan EU.
Među 36 sadašnjih članica uglavnom je riječ o europskim državama, uz pokoju članicu iz ostaloga dijela svijeta, poput Južne Koreje, Meksika, Čilea i Kanade, što sugerira da postojeće članice nerado šire zajednicu na države za koje nisu sigurne poštuju li i druge, a ne samo ekonomske standarde, poput zaštite ljudskih prava, parlamentarnih izbora u fair uvjetima i slobode medija.