Izdvojeno mišljenje

Odgovornost Uljanikovih nadzornika

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.9.2018. u 14:44

AUTOR:

OBJAVLJENO:

1.9.2018. u 14:44

Pula, 290818. Tisuce radnika Uljanika kojima jos nije isplacena placa prosvjeduje uz podrsku sve vise gradjana po ulicama Pule.
Foto: Danijel Bartolic / CROPIX
Danijel Bartolić / CROPIX

Tisuće radnika Uljanika prosvjeduje uz podršku građana po ulicama Pule

Ne sjećam se da sam tri tjedna zaredom napisao tri kolumne na istu temu, a moram priznati da mi kao kontinentalcu nije bilo ni u primisli da će me ikad inspiracija uporno fokusirati na brodogradnju. I eto; opet ja o Uljaniku. U toj je kompaniji, moram to primijetiti, previše toga bizarnog da bih to mogao prešutjeti. Slušam tako jučer izjave Đine Šverka, poznatog sindikalca i predsjednika štrajkaškog odbora Uljanika, pa se pitam je li to onaj isti, glavom i bradom, Đino Šverko koji je potpredsjednik Nadzornog odbora Uljanika, čovjek koji je nadziranjem rada Uprave Uljanika trebao spriječiti golemu financijsku rupu koja se, nažalost, može zatvoriti samo u stečajnom postupku? Što je to zapravo radio Đino Šverko u Nadzornom odboru kada još 2015. i 2016. nije vidio ono potpuno očigledno, a to je bilo financijsko urušavanje Uljanika? A ako je vidio, zašto je šutio?

Ne znam je li gospodin Šverko u Nadzornom odboru Uljanika kao predstavnik malih dioničara ili zaposlenika. Ako je predstavnik malih dioničara, trebao bi podnijeti tužbu protiv samog sebe jer kao nadzornik nije pokušao spriječiti kontinuitet katastrofalne poslovne politike Uprave. Ako je Đino Šverko pak bio predstavnik zaposlenika, sada je dosta sigurno da nije štitio ni njihove interese. Zašto se tako ponašao, doista je teško reći. Baš kao što je potpuno nejasno zašto jučer Đino Šverko, nakon što su isplaćene plaće, nije raspustio štrajkaški odbor, nego je najavio da će “još razgovarati”. Zar ne bi bilo logično da je Đino Šverko, dogovorni nadzornik i sindikalac, odmah nakon isplate plaća predložio hitan povratak na posao, pa čak i rad vikendom, a sve kako bi se nadoknadilo izgubljeno vrijeme i spriječilo neko novo kašnjenje u isporuci broda?

Je li to znak da ni Đino Šverko ne vjeruje u budućnost Uljanika, iako se javno ljuti što predstavnici Vlade uopće spominju mogućnost štrajka u Uljaniku jer će to otjerati naručitelje? Vjerojatno ne vjeruje. Stoga preporuku ministrima da ne govore što doista misle ocjenjujem kao natprirodno demagošku. Mitski antiheroj Šverko iz kraljevstva apsolutno beskorisnih članova Nadzornog odbora očekuje da se ministri prometnu u supermene samoobmanjivanja. Neka pričaju sve, osim onoga što je racionalno.

No, još je bizarnije pitanje od onog o ulozi Đine Šverka u Nadzornom odboru, o čemu je on tamo razgovarao s gospodinom Dragutinom Pavletićem? Taj vam gospodin, Dragutin Pavletić, uopće nije trebao biti u Nadzornom odboru Uljanika zato što je dugogodišnji direktor Uljanik plovidbe, tvrtke koja ima Uljanik u nazivu, ali formalnopravno nema nikakve veze s Uljanikom. Štoviše, Uljanik plovidba na suprotnoj je interesnoj strani u odnosu na Uljanik. Uljanik plovidba naručuje brodove, a Uljanik ih gradi. Ako Uljanik plovidba plati premalo, Uljanik je na gubitku, i obrnuto. Čak ni gospodin Dragutin Pavletić uopće ne spori da se radi o potpuno jasnom sukobu interesa. Zbog toga je, što mi se čini dosta besramnim, ovih dana podnio i “neopozivu ostavku”. Zašto je onda uopće prihvatio mjesto u Nadzornom odboru Uljanika, prije nego što je postalo jasno da je u pulskom škveru sve otišlo k financijskom vragu, nije objasnio. Jedva čekam danas pročitati intervju Dragutina Pavletića koji je u jučerašnjoj najavi u lokalnim novinama reklamiran njegovom izjavom da se “neće naći idiot koji će na mjesec dana preuzeti Uljanik”. Doista je to duboka vjera nadzornika u Uljanik.

Ovome bih dodao da je u Uljanik plovidbi vlasnički situiran lijepi broj bivših uglednih menadžera Uljanika te je teško povjerovati da su ti iskusni i vješti ljudi preplaćivali brodove koje su naručili u Uljaniku. Brane se, naime, od “zlih” jezika koji govore suprotno; da su ugovarali brodove za Uljanik plovidbu na kojima je Uljanik gubio. Još je teže povjerovati da su Dragutin Pavletić i ostali bivši Uljanikovi menadžerski teškaši zapravo naivci s humanitarnim sklonostima spašavanja brodogradilišta u korist svoje štete po nagovoru države. Uostalom, suvlasnik u Uljanik plovidbi im je tvrtka Danka Končara, vrlo iskusnog poduzetničkog lisca, koji se pojavio kao favorit za provedbu programa restrukturiranja Uljanika nakon što je napisao, recimo tako, nekoliko toplih riječi bez ikakvog konkretnog obećanja u jednom od najčudnijih pisama namjere u hrvatskoj korporativnoj povijesti. Končar nije poznat kao poduzetnik sklon bacanju novca u vjetar. To je i dokazao i u odnosu prema Uljaniku ovih dana.

Neću ovom prilikom ulaziti u političke vode i bistriti ulogu IDS-a u kolapsu Uljanika te guranju Danka Končara u ulogu spasitelja. Ne zato što to nije zanimljivo za kolumnu u kojoj se bavim bizarnostima. Vrlo je recimo, bizarno, kako jedan tako iskusni političar poput Jakovčića ne vidi nikakav sukob interesa u tome što je primao veliki novac tvrtke Danka Končara i protežirao ga kao strateškog partnera Uljanika iako je to jedan od najočiglednijih sukoba interesa svih vremena, a ne samo u recentnim istarskim režijama.

Dakle, iako je izrazito bizarno to što Končarev PR i inače inteligentni gospodin Jakovčić smatraju kako je dovoljno izjaviti da apsolutno nema nikakvog sukoba interesa te da se radi o potpuno uobičajenoj europskoj praksi (vjerojatno misle da je većina u RH mentalno zaostala), radije ću se ipak fokusirati na najveću bizarnost od svih bizarnosti u pričama oko Uljanika; na esenciju bizarnog kad je u pitanu budućnost pulskog škvera, a to je sada već slavni program restrukturiranja.

S obzirom na to da smo već objavili detalje non-papera koji sadrži ključne natuknice tobožnjeg “plana restrukturiranja”, nemam razloga sumnjati u njegovu autentičnost. Nitko nas nije demantirao, iako moram priznati da sam se sam prije objave pitao je li moguće da se jedno tako krupno financijsko pitanje rješava uz pomoć tako nesuvislih natuknica na običnom A4 papiru, bez suvisle podloge u ozbiljnoj analitici neke od renomiranih konzultantskih kuća.

Taj vam papir sadrži “čak” dvije varijante za Uljanik. Jedna je stečaj. Da uštedim prostor, reći ću vam da ta varijanta ima šest natuknica koje su redom fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj za izglede Uljanika i financijske posljedice za državu. Nema tu suvislih obrazloženja zašto je sve tako užasno u stečaju, iako taj scenarij sigurno ima podosta plusova. Opcija b), tj. restrukturiranje, ima samo jednu natuknicu više, ali su sve redom super, super, super, super, super, super i super i za Uljanik i za državu. Pišući ovu kolumnu, na ovom mjestu sam shvatio da sam još sigurniji u tezu kako netko misli da je većina u ovoj zemlji maloumna.

Plan restrukturiranja bazira se na tome da država preuzima 90-100 posto rizika te snosi, prema mojoj procjeni, 80-90 posto realnog troška cijele operacije, da bi na kraju te luckaste zamisli dobila marginalni 30-postotni udio u nekretninskom projektu “strateškog partnera”. Fantazmagorija pohlepe. Prva natuknica: država daje 300 milijuna eura (prava sitnica) za plaćanje kredita i predujma za otkazane brodove. Druga natuknica: država daje još 200 milijuna eura garancije “… da će srediti papire strateškom partneru za nekretninski projekt vrijedan 600 milijuna eura…”. Ako dobro razumijem tu nesuvislost, država će strateškom partneru garantirati, a možda i dati 200 milijuna eura da bi taj strateški partner dobio golemo zemljište uz pojas pomorskog dobra u srcu Pule. U toj se natuknici državi “velikodušno” obećava da će zauzvrat dobiti 30 posto udjela u tom fenomenalnom nekretninskom projektu, a ja, glup kakav sam već, ne mogu shvatiti što će tu državi uopće “strateški partner” ako plaća kredite i nedovršene brodove te sređuje zemljište za koje još dodatno jamči. Ponovit ću šlagvort ove kolumne: bizarno. Baš kao i kontinuirano kontradiktorni nastavak natuknica u prilog “strateškom restrukturiranju”: nakon što država plati 300 milijuna za kredite i predujmove za otkazane brodove, tobožnji “strateški partner” posudit će (pazite ljudi - posuditi, a ne dati) novac Uljaniku za dovršetak gradnje brodova, a država će se riješiti izdanih garancija. Dosta dobra matematika za “strateškog partnera” koji, kako ja čitam “plan restrukturiranja”, ne treba imati nikakav kapital kao učešće.

Uopće neću komentirati zaključak tog non-papera prema kojem će u toj muteži država profitirati 200 milijuna eura.

U odnosu na takav “plan restrukturiranja” stečaj se čini kao predivna opcija. Divit ću se osobnoj hrabrosti ministara koji se možda odluče na neku drugu varijantu te vjerovati da se radi o nekoj pozitivnoj ludosti poštenih ljudi. No, nažalost, ne vjerujem da to, ta druga varijanta može dobro završiti. Niti za njih, dobre ljude ministre, baš kao ni za brodogradilište.