Tvrdoglave činjenice

Od Slavka do Zdravka - Hrvati vole svoje ministre financija

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.7.2019. u 10:51

AUTOR:

OBJAVLJENO:

25.7.2019. u 10:51

Zagreb, 091118. Markov trg.
Banski dvori.
Redovita sjednica Vlade.
Na fotografiji: Zdravko Maric ministar financija.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / Hanza Media

Zdravko Marić

Za nekoliko desetljeća domaća historiografija vjerojatno će se baviti procjenjivanjem utjecaja koje je duga, gotovo sedmogodišnja, recesija imala na hrvatsko društvo. Jedan od mikrotrendova koje će tada neki pedantni povjesničar vjerojatno zapaziti jest i taj da je gospodarski slom koji je Hrvatska pretrpjela trajno utjecao na politički rejting obnašatelja javne vlasti.

Pojednostavljeno rečeno, tijekom proteklih deset godina u Hrvatskoj su se mijenjale vlade, stranke čiji kadrovi sjede u tim vladama, politike koje ti kadrovi provode i ekonomski uvjeti koji proizlaze iz njihovih politika. Sve se to mijenjalo, ponekad čak i poprilično brzo, no danas ispada da je u cijeloj toj fluidnosti jedna konstanta ipak postojala. Tko god bio na vlasti, koji god ljudi sjedili u Vladi i kakve god politike provodili, hrvatski građani će najbolje mišljenje, ili barem najmanje loše, imati o ministru financija. Čovjek koji drži kasu...

Počelo je to zapravo još tijekom kratkog mandata Martine Dalić, koja je bila na samom dnu liste nepopularnosti inače omražene HDZ-ove Vlade, no pravi rodonačelnik loze finanz-ministera koje puk voli bio je Slavko Linić kojem je u većem dijelu njegova mandata popularnost sinhronizirano rasla sa svakom najavom famoznih “oštrih rezova”. Kad se Linićeva karizma urušila u nizu afera i unutarstranačkih sukoba, zamijenio ga je Boris Lalovac i opet iskočio na vrh liste pozitivnih političara, do te mjere da je SDP na njegovoj ličnosti dijelom gradio svoju izbornu kampanju. A onda je počela era Zdravka Marića, koji je u toj fotelji preživio sve Scile i Haribde dvaju HDZ-ovih vlada. Bio je i Karamarkov kandidat za premijera i čovjek zbog kojeg je pukla koalicija Mosta i HDZ-a. Bio je na udaru zbog Agrokora, bio je pod pritiskom zbog Uljanika, u nekoliko trenutaka je bio i na izlaznim vratima Vlade, samo da bi na koncu priče izniknuo kao njezin potpredsjednik i ministar s najboljim javnim rejtingom.

Od Slavka do Zdravka, dakle, Hrvati cijene svoje ministre financija. Taj trend, koji god bili njegovi uzroci, sadrži neke važne pouke za obnašatelja javne vlasti. Naime, u političkom smislu, nema baš puno dodirnih točaka između njih. Linić i Lalovac su bili u vladi ljevice, Marić u desnici. Linić i Lalovac su se zaduživali, Marić se razdužuje. Linić je povećavao poreznu presiju, Lalovac i Marić su je smanjivali. U Linićevu mandatu ekonomija je padala, u Marićevu raste, a u vrijeme Lalovca je i padala i rasla... Utoliko, čini se da pozitivan javni sentiment prema hrvatskim ministrima financija nije posljedica podrške nekoj specifičnoj politici ili ideološkoj agendi, već prvenstveno rezultat percepcije o njihovu djelovanju i njihovim ličnostima u okvirima konteksta u kojem su djelovali. Taj kontekst, dakle, određen je i kvalitetom svih ostalih članova vlade s kojima se kvaliteta ministara financija uspoređivala, ali i očekivanjima onih koji uspoređuju. Iako danas već postoji dosta empirijskih dokaza da je politika koju je Slavko Linić vodio perpetuirala gospodarsku recesiju, u vremenima nakon ekonomskog potonuća i krimogene HDZ-ove vladavine, postojao je jasan interes javnosti za uvođenje reda u svim sferama državne vlasti. Taj interes Linić je, barem percepcijski, zadovoljio objavljujući rat utajivačima poreza, neurednim platišama, uvodeći monetizaciju i ulazeći u otvorene sukobe s rastrošnim ministrima. Rezultat takve politike sadržan je u maksimi “više države”, a javnost je u Liniću nazirala odlike čovjeka koji zna kako ostvariti njihove interese i na tome predano radi. Ukratko, Linića se percipiralo kao kompetentnog. Možda i kao posljedica te politike, društvena klima se pomalo promijenila, pa je u prvi plan došla glomaznost države i težnje da se njezin porezni i regulativni jaram smanji. Birači su sad poželjeli “manje države”, a Lalovac i Marić djelovali su u tom smjeru.

Potonji se tijekom relativno dugog perioda afirmirao zastupanjem konzistentnih i jasno obrazloženih stavova. Iako je pitanje teoretske rasprave koliko je Marićeva politika pridonijela pozitivnim gospodarskim trendovima, a koliko su ti egzogeni trendovi pojačali dojam uspješnosti njegove politike, u percepciji građana opet je ministar financija čovjek koji zna kako realizirati njihove interese i na tome predano radi. I njega se, dakle, percipira kao kompetentnog. Možda budući događaji - kao u slučaj Slavka Linića - dovedu do revizije ocjena poteza i mandata Zdravka Marića, no činjenica da ga danas građani cijene pokazuje da birači ipak nisu onako neracionalna bića kakvima ih se često opisuje.

Velika većina građana zna što želi i u kakvoj državi želi živjeti, iako možda ne zna kako to i postići. Od političara očekuju da im ponude rješenja, a hoće li ta rješenja prihvatiti uvelike ovisi o tome kakvima percipiraju one koji im ih predlažu. Kompetentnost ministara, utoliko, nije pitanje isključivo njihove osobne kvalifikacije za posao koji obavljaju, već i osnovni preduvjet za uspjeh Vladine agende u cjelini. Porezna reforma, usprkos svojim objektivno ograničenim dosezima, u javnosti se bezuvjetno doživljava kao pozitivan potez i najvažnija vijest koja iz Vlade dolazi. Sve ostale izazivaju u najboljem slučaju otpor, a u najgorem potpunu nezainteresiranost. Je li tu stvar u predloženim rješenjima ili onima koji ih predlažu?