Planovi Darka Horvata

Novi ministar - stari i već viđeni ekonomski kronizam

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.5.2018. u 8:40

AUTOR:

OBJAVLJENO:

24.5.2018. u 8:40

Zagreb, 220518. Markov trg.
Banski dvori.
Sastanak koalicijskih partnera s premijerom Andrejem Plenkovicem.
Na fotografiji: Darko Horvat.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehke / Hanza Media

Darko Horvat

Hrvatski poduzetnici ne zavređuju maltretiranje kamatama od 5, 6 ili 7 posto. (...) Nama HBOR ne treba kao posrednik u kreditiranju, nego kao direktni kreditor, i to s kamatom koja će biti na razini od jedan posto. Isto tako i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i HPB - poručio je u svom prvom intervjuu novi hrvatski ministar gospodarstva, a iako biste tako mogli pomisliti, njegovo ime nije Ivan Lovrinović. Zove se Darko Horvat, a ako se po jutru dan poznaje, valja se tek nadati da njegov mandat ipak neće biti vođen prema tim najavama. Na stranu što - s obzirom na renome nekadašnje bliskosti Tomislavu Karamarku i Josipu Petroviću - ominozno zvuči njegova najava da “ima plan za Inu”, u Horvatovu razgovoru s novinarom Večernjeg lista mogu se prepoznati i puno strukturniji problemi u ekonomskim pogledima novog ključnog državnog ekonomskog stratega.

Dakako, dostupnost jeftinog kapitala važan je generator konkurentnosti nacionalnog gospodarstva, a za hrvatskim poduzetnicima, koji već godinama emitiraju nezadovoljstvo činjenicom da svoje projekte financiraju skupljim kapitalom od inozemne konkurencije, Horvatova najava mogla bi milo zazvoniti. Ipak, što se zapravo skriva iza obećanja o “kreditima od jedan posto”? Kao prvo, vjerojatno je već svima u Hrvatskoj poznato da lavlji dio kamatne stope, koju plaćaju ovdašnji potrošači i poduzetnici, predstavlja tzv. rizik države, odnosno procjena vjerojatnosti da Hrvatska zbog svoje neuredne fiskalne politike možda neće moći vratiti dugove. Dakle, najsustavniji način da se smanji cijena kapitala u zemlji jest da se smanji zaduženost države, njezino funkcioniranje učini efikasnijim te potakne zdrav i održiv rast ekonomije.

Model prema kojem neko državno tijelo omogućava odabranoj skupini poduzetnika vrlo ograničene količine povlašteno niske cijene kapitala svakako nije model koji može funkcionirati kao opći lijek. Ipak, čak i ako se krene s tim modelom, evidentno je da ni HBOR dugoročno ne može svim poduzetnicima obećati kamatu od jedan posto. Uz to što se ta banka u pravilu zadužuje po cijeni državnog zaduženja - dakle sada oko 3,5 posto - različite vrste financiranja podrazumijevaju i različite razine rizika, koje su onda izražene kroz različite kamatne stope. Model prema kojemu ministar ukazom propisuje univerzalnu maksimalnu kamatnu stopu od jedan posto za sve poduzetnike dugoročno je put u gubitke.

No, što kada ministar takav zahtjev ne postavi samo državnoj razvojnoj banci, već i komercijalnoj banci u većinskom vlasništvu državnih institucija? A upravo je to predložio Horvat, implicirajući da se “jednopostotni” krediti očekuju i od HPB-a. Kako se radi o banci u kojoj oko 27 posto udjela drže privatni investitori, valja se zapitati što oni misle o ideji da ta banka dekretom ministra počne dijeliti kredite značajno ispod tržišne razine? A tu su onda i štediše, deseci tisuća njih, koji vjerojatno također ne gledaju blagonaklono na ideju da se njihov novac posuđuje po takvim uvjetima? I daje li 77 ruku u Saboru ministru gospodarstva mandat da donosi takve odluke?

Horvatove najave, utoliko, nisu važne kao njegova slika, već ponajviše kao vjetrokaz nove Vladine ekonomske putanje nakon odlaska Martine Dalić. Ironično je, pritom, da će se pad percipirane liderice liberalne ekonomske misli u Banskim dvorima dogoditi nakon eskalacije skandala s klijentelističkim pogodovanjima, milijunskim konzultantskim honorarima i ostalim odlikama tradicionalnog hrvatskog gospodarskog kronizma - istog onog koji će njezinim odlaskom ponovno propupati.

Zaključak je, utoliko, porazan jer ispada da u svim nijansama HDZ-ovih frakcija (kao uostalom na cijeloj političkoj sceni uopće) postoji jednaka vizija obnašanja državne vlasti - kao bezgraničnog ovlaštenja za moderiranje ekonomskih odnosa i gospodarenje državnim resursima. Ideje bilo kakve redukcije društvenog otiska politike, smanjenja opsega njezinih diskrecijskih odluka tu su nepostojeće. Jasno je i zašto. Takav proces značio bi rušenje političke piramide ekonomske moći, iste one na koju se svaki disciplinirani vojnik stranke aspirira uspeti. Svoj trenutak sad je dočekao i Horvat, neka se nitko ne čudi poletu kojim će krenuti vlastita promišljanja pretvarati u politički diktat. Bez obzira na to za koga ste glasali, zapravo ste glasali baš za to...