Aktualne rasprave o plaćama u (i dalje potpuno nerestrukturiranom) hrvatskom javnom sektoru pomalo podsjećaju na likove iz priče o Alisi u zemlji čudesa. Dok se svijet opako ljulja na rubu recesije za koju se svi spremaju (a EU je po nekim pokazateljima već u njoj), u Hrvatskoj su još jedna relativno uspješna turistička sezona i bolje povlačenje EU fondova odgodili spoznaju da u gospodarstvu stvari više ne stoje solidno kao pred godinu ili dvije dana.
Od informacije da je gospodarstvo EU u drugom tromjesečju značajno usporilo važnija je informacija da su na kvartalnoj razini pad zabilježili Njemačka (-0,1%), Švedska (-0,1%) i Ujedinjeno Kraljevstvo (-0,2%). BDP ove tri države zbrojeno iznosi 6,3 bilijuna eura (ilustracije radi, to je oko 120 puta više od hrvatskog BDP-a), a to znači da je, kao što pokazuje slika, gotovo 40% gospodarstva EU de facto u neproglašenoj recesiji.
Nedovršeni Brexit je vjerojatan glavni razlog takve distribucije ekonomskih poteškoća. Ujedinjeno Kraljevstvo čini 7% njemačkog izvoza, približno kao i Kina. I 7% švedskog izvoza ide preko Kanala, no posredni efekt preko Njemačke mnogo je jači, jer Njemačka je uvjerljivo najveće tržište za švedski izvoz (11% švedskog izvoza ide u Njemačku), pa kad Njemačka zaškripi, škripi i Švedska. Dakle, ove tri zemlje usko su povezane (Francuska i Italija su primjerice mnogo više zatvorene).
I bez Kine koja je za Njemačku vrlo bitna i jako usporava zbog trgovačkog rata sa SAD-om, opisani se trokut našao u ozbiljnoj nevolji koja je pojačana s još dvije stvari. Prvo, Brexit je tek na početku. Zadnje tromjesečje ove i prvo tromjesečje sljedeće godine označit će eskalaciju, a prema dostupnim kratkoročnim podacima iz maloprodaje, trendovi u britanskom gospodarstvu u ovom trenutku rone još dublje prema dolje. Drugo, trgovački spor između SAD-a i EU nije riješen. Trump je taj spor stavio na čekanje dok se obračunava s Kinom, iako je poznato da su upravo luksuzni njemački automobili trn u oku administraciji.
Još uvijek nema nikoga tko će glasno viknuti da je Europa recesiji, no to je više stvar stila, konvencije i još uvijek većeg broja manjih država koje rastu, nego sadržaja. Može se zaključiti kako je recesijama veoma teško predvidjeti početak, trajanje i intenzitet, no ovdje više nije riječ o sve tri stvari, jer početak je tu. Ostaje problem s predviđanjem trajanja i intenziteta.
Hrvatskim kreatorima politike, zadnjih godina naviklima na vodopad svježih para koje se uz velike međugodišnje stope rasta slijevaju u državni proračun što dostaje nahraniti sve važne apetite bez povećanja deficita i javnog duga, ova se priča možda čini kao daleka priča o suši u nekom krateru na Marsu. Međutim, Mars je daleko, a ovo je pred vratima.
Jer, gospodarstvo na Starom kontinentu je integrirano, povezano mnogim nevidljivim vezama. Može se zamisliti poput mreže, krvožilnog sustava ili korijena kakvog velikog stabla; samo je pitanje vremena i intenziteta kada će i kojom kapilarom neki od ovih recesijskih impulsa stići i do nas. Nešto će doći izravno kroz smanjene narudžbe iz Njemačke, nešto posrednim trgovačkim kanalima preko Austrije, Slovenije ili Italije, nešto financijskim kanalom (npr. manje transfera iz inozemstva), a nešto izravno preko turizma. Sljedeće godine.
Ako današnji trenutak usporedimo s 2007. godinom, uočit ćemo jednu veliku sličnost: dugi niz godina ugodnog punjenja proračuna stvorio je iluzije deficita pod kontrolom, niskog javnog duga i funkcioniranja javnog sektora koji tako može vječno. Pod prošireni financijski kišobran u nekoliko su se godina stigli ugurati mnogi, pa su i sindikati javnog sektora odnosili lake pobjede u pregovorima o plaćama. Odnosili su ih tako i 2008., kad je recesija u svijetu već bila nastupila, samo je naša tadašnja vlast odbijala držati oči otvorene i kočiti pred zidom.
Danas su druga vremena. Povijest se neće ponoviti. Iako smo u jednu ruku ranjiviji (javni dug je mnogo veći nego 2008.), s druge strane djeluju tri krizna amortizera: povlačenje EU fondova koje se ozbiljnije zahuktalo znači da s poklonjenim novcem možemo održavati domaću potražnju što je ekvivalent perpetuuma mobile; nemamo deficit u odnosima s inozemstvom i vanjski dug je neusporedivo niži; uglavnom, ono što ekonomisti zovu makroekonomske neravnoteže, ne mogu se usporediti s onima iz 2007./2008. Međutim, te promijenjene okolnosti rezultat su slučajnosti u smislu djelovanja baš u ovom trenutku. One su rezultat dva procesa dugog trajanja - ulaska u EU i ekspanzivne monetarne politike Europske središnje banke koja trajno održava kamatne stope na povijesnim minimumima. Drugim riječima, ako sada imamo i malo sreće, to još uvijek ne znači da smo puno odgovorniji nego 2007. i 2008.