Ništa što nismo znali

Ne treba pretjerivati sa zaključcima o Martini Dalić

AUTOR:

OBJAVLJENO:

10.5.2018. u 9:42

AUTOR:

OBJAVLJENO:

10.5.2018. u 9:42

Zagreb, 170118. Markov trg.
Sabor.
Pocetak 7. sjednice Hrvatskog sabora koja je pocela aktualnim prijepodnevom, na kojemu su pitanja premijeru Andreju Plenkovicu i clanovima Vlade postavili 39 zastupnika.
Na fotografiji: Martina Dalic, potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva, malog i srednjeg poduzetnistva i obrta.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Kolegama s portala Index mora se priznati da su obavili dobar posao objavom mejl korespondencije potpredsjednice Vlade Martine Dalić s grupom stručnjaka koji su joj pomagali u hitroj izradi lex Agrokora. Svakako treba podržati povećanje transparentnosti i rasvjetljavanje svih bitnih detalja priče o krizi u najvećoj hrvatskoj kompaniji. Međutim, isto tako se čini da bi trebali biti nešto oprezniji sa zaključcima koji upućuju na razotkrivanje nekakvog kriminalnog zakulisnog modusa operandi, toliko zloćudnog da bi cijela Vlada trebala dati ostavku.

Stvara se dojam da je dokazan veliki krimen Martine Dalić i njezinih “vanjskih pomagača”, kao i cijele Vlade, premda hladna analiza otkriva kako u mejlovima doista ima vrlo malo sočnih detalja, ali, realno, ta korespondencija zapravo potvrđuje ono što smo znali. Isto tako, potvrđuje i nagađanja o dilemama koje su postojale o ulogama ključnih aktera priče i prije objave korespondencije. Mislimo pri ovome i na politički i na poslovni establishment.

Doista, na osnovi objavljenih mejlova Martine Dalić može se kao opravdano pitanje postaviti zbog čega nije za rješavanje krize u Agrokoru osnovala posebnu (državnu) stručnu, odnosno radnu skupinu, nego je skupila neformalni tim vanjskih eksperata. Formalno, to je ozbiljna greška Martine Dalić, ali se isto tako može reći kako tako složenu problematiku potpredsjednica ionako nije mogla rješavati uz pomoć državne birokracije ili, nedajbože, političara, nego je bilo očigledno da joj trebaju ljudi s puno poslovnih utakmica u nogama, ljudi poput Matića, Korunića, Ramljaka, Bricelja

Mogli bi, nadalje, čak zaključiti kako datumi pojedinih mejlova otkrivaju kako se doista sve radilo u cajtnotu pa otpada i cijeli niz provokativnih teorija o dobro osmišljenoj uroti za preuzimanje carstva Ivice Todorića, pogotovo one sofisticirane zamisli o manipulaciji cijenom Agrokorovih obveznica uvezanom s aktivnostima tzv. lešinarskih fondova. Pomno pripremane urote za rušenje Ivice Todorića nije, na žalost nas u medijima, bilo. To se, s obzirom na datume mejlova, sada čini kao prazna fantazmagorija.

Posebnu vrijednost objavljeni mejlovi imaju u tome što sada možemo jasnije znati što je točno tko od članova Vlade i bitnih ljudi u priči u Agrokoru radio i mislio u presudnim trenucima kad su u pitanju i druga pitanja od nacionalnog interesa. Primjerice, potpredsjednica Vlade svojedobno je kao timska igračica javno uporno branila ideju kupnje mađarskog udjela u Ini od strane Republike Hrvatske, a ovi mejlovi su razotkrili da je kao praktična ekonomistica, recimo to jednostavno, tu ideju smatrala glupom. M. Dalić je upozoravala kako za kupovinu Ine Vlada treba novac (koji nema), baš kao što je potreban i novac za sanaciju problema u Agrokoru. Rekli bismo ovako: to je dosta zrelo ekonomsko razmišljanje za klasu koju inače nazivamo hrvatskim ministrima.

Najnezgodniji dio u objavljenim mejlovima za ministricu Dalić onaj je koji se odnosi na ignoriranje savjeta vrsnih pravnih stručnjaka po pitanju pravne održivosti lex Agrokora, s tim da najproblematičniju opasku nije napisala potpredsjednica, nego jedan pravnik. U mejlovima je vidljiva žurba i osjećaj urgentnosti da se pošto-poto iznjedri zakonski okvir koji bi mogao osigurati uredno vođenje insolvencijskog postupka Agrokora bez kaskadnog kolapsa cijelog niza velikih, srednjih i malih dobavljača, a koji je, u konačnici, mogao rezultirati čak i ozbiljnom krizom hrvatskog financijskog sustava.

Je li zbog cajtnota proces postizanja nagodbe vjerovnika za Agrokor najtanji upravo na osjetljivim pravnim pitanjima? Možda. Upravo, recimo, svjedočimo ozbiljnoj pravosudnoj drami na hrvatskim sudovima oko formiranja stalnog vjerovničkog vijeća i izbora glavnog financijskog savjetnika za restrukturiranje Agrokora, ali je Ustavni sud, s druge strane, ipak podržao lex. Budući da je grozno uopće zamišljati scenarij za hrvatsko gospodarstvo prema kojem bi se srušila mogućnost nagodbe vjerovnika, vrijedi postaviti pitanje je li lex Agrokor stručno-pravno ipak mogao biti nešto čvršći okvir.

Poučak: ne bismo trebali dopustiti da nas opći osjećaj ogorčenosti povuče u opasnu nihilističku igru anarhista koji pod krinkom borbe za “veliku pravdu” još, sasvim realno gledajući, mogu ogromnu tvrtku gurnuti putem stečaja umjesto da iskoristimo šansu za restrukturiranje po postizanju nagodbe.

Jesu li isti ljudi trebali kreirati lex Agrokor, pa onda kasnije aktivno sudjelovati u pripremi nagodbe, više je pitanje profesionalne korektnosti nego osnova za rušenje vrlo važnog procesa.

Nego, gdje je Most nestao iz cijele priče?