Kontrolna točka

Naša najveća prepreka na putu u održivo društvo

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.10.2018. u 9:00

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.10.2018. u 9:00

Zagreb, 010616. Trg bana Josipa Jelacica.
Pod sloganima Hrvatska moze bolje i Struka ispred politike danas se diljem Hrvatske odrzava veliki prosvjed u znak podrske nastavku kurikularne reforme bez uplitanja politike.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Za početak tri kratka citata od najavljenih sudionika skorog dubrovačkog okupljanja političko-poslovne elite na temu gospodarstva budućnosti, kradem iz Jutarnjeg od četvrtka. Prvi Lise Kingo, glavne direktorice UN Global Compacta: “Svijet se suočava s golemim ekonomskim, socijalnim i ekološkim izazovima. Jasno je da tvrtke ne mogu napredovati ako ljudi i planet u cjelini ne napreduju. Privatni sektor trebao bi biti pokretač održivog razvoja.”

Drugi citat, Davora Majetića, glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca: “Građani i potrošači danas od tvrtki očekuju da budu odgovorne i takvo su ponašanje spremni nagraditi, kao što će neodgovorno ponašanje kazniti. Odgovornost i posvećenost održivom poslovanju od tvrtki traže i investitori te financijeri jer samo takav pristup jamči dugoročnu opstojnost bilo kojeg biznisa.”

Vlasnica trećeg citata je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, pa je i citat profesorski: “Naše najvrednije bogatstvo su ljudi, kojima treba omogućiti da razviju svoje potencijale jer strelovit razvoj tehnologije donosi prijetnje većini tradicionalnih poslova, ali i velike prilike za inovativne pojedince i države. A u tome obrazovni sustav igra presudnu ulogu.”

Lise Kingo iz prvog citata opisuje prilike jasno i točno, iako ne donosi nešto što bi bilo nepoznato; možemo reći da je u skladu s uvriježenom praksom iskusnih međunarodnih birokrata iz Ujedinjenih naroda. Privatni je sektor pokretač razvoja; što je jači i zdraviji, razvoj će biti brži i održiviji. Slično, “uenovski” načelno, nastupa i ministrica Divjak i zato je, uz konzervativne protivnike reforme obrazovanja, sve manje vole i zagovornici ubijene kurikularne reforme po modelu Borisa Jokića, ali politika je oduvijek bila umijeće kompromisa. Jokić je u reformu školskih kurikula krenuo tvrdo, pao je kao žrtva vlastitog manjka talenta za politiku, no ipak je pokrenuo stroj koji je teško zaustaviti.

Prežive li ministrica i generacija pokusnih srednjoškolaca prvu godinu eksperimenta “škole za život”, njezina bi reforma, nakon što se poprave najvidljiviji propusti, mogla zaživjeti. Kao i u slučaju većine drugih reformi o kojima se govori, prava reforma obrazovanja trajan je proces koji zauvijek ostaje otvoren promjenama. Jednom kada se to usvoji, imat ćemo sustav iz kojega će izlaziti ljudi koji će biti samostalni i otvoreni prema izazovima budućnosti.

Davoru Majetiću, koji se tijekom godina pokazao kao dobar voditelj krovne poslodavačke udruge, mogli bismo nakon ovih dviju citiranih rečenica postaviti tri pitanja. Hoće li potrošači doista kazniti neodgovorno ponašanje kompanija? (Neće.) Jesmo li ikada bili svjedoci takve kazne u Hrvatskoj? (Nismo.) Pitaju li investitori poslodavca kojemu namjeravaju povjeriti svoj novac na upravljanje kako kani postupati sa zaposlenima? (Ne pitaju.) Nije, međutim, Majetić kriv što je tako i nije tako samo u Hrvatskoj.

Dodatni, četvrti citat pripada konzultantima iz Deloittea, čija studija iz 2018. sadrži i ovaj odlomak: “Financijska uspješnost nije jedino mjerilo poslovnog uspjeha, tvrtke imaju važnu ulogu u društvu. Zato bi njihovi prioriteti trebali biti stvaranje novih radnih mjesta, inovacija, poboljšanje života i karijere zaposlenika te pozitivan utjecaj na društvo i okoliš.”

Lijepo zamišljeno. No, da bi bio točniji, iskreniji prema stanju na terenu, Deloitteov zaključak trebalo bi preformulirati, recimo ovako: Financijska uspješnost pojedinih tvrtki jedno je od mjerila društva u kojemu te tvrtke posluju. Uspješno društvo brine se za dobrobit velikih i malih tvrtki na svojem području, svojom regulativom omogućava im da prosperiraju, da budu inovativne i da stvaraju radna mjesta kako bi se podigla kvaliteta života u sredini u kojoj djeluju.

U takvom društvu odgovornost je podijeljena. Političari su zaduženi za organizaciju sustava, regulativu i bezbolno uklanjanje prepreka, a biznisi kreiraju bogatstvo koje se prelijeva na društvo i omogućava da društveni servisi (zdravstvo, školstvo, policija, vodovod...) funkcioniraju bez zastoja. Sve skupa, riječ je o temeljima na kojima odavno počiva sustav koji zovemo “zapadnim”, ali na koje se sve češće zaboravlja.

Da bi takvo društvo ponovo zaživjelo, a to je pravi cilj svake rasprave o održivom radu, rastu i poslovanju, kao i svake važne reforme sustava, prosječna razina obrazovanja u zajednici trebala bi biti znatno viša od današnje. U tom kontekstu prilično je obeshrabrujuće kada od devet ravnatelja škola u Hrvatskoj čije stavove navodi Magazin subotnjeg Jutarnjeg, samo dvojica znaju što im je posao i ne osjećaju se potlačenima, nego pokušavaju rješavati probleme. Svi ostali svoje ravnateljsko iskustvo navode kao depresivan karijerni promašaj koji je teško izdržati. Ravnatelji hrvatskih škola su, opet citiram, “prestrašeni, podobni i poslušni”. Boje se lokalnih gazda i roditelja, postavlja ih i smjenjuje trenutno najjača struja politike, a zapravo više ne znaju kome točno trebaju biti poslušni, jer što ako se politika promijeni. Gledano iz tog kuta, održivo društvo (i održivo poslovanje) iz kratke serije citata na početku čini se sve daljom i sve teže dohvatljivom utopijom.