Izdvojeno mišljenje

Naša demografska strategija mora misliti na sijede glave

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.6.2018. u 10:08

AUTOR:

OBJAVLJENO:

16.6.2018. u 10:08

Zagreb, 120218. Pantovcak.
Ured predsjednice.
Kolinda Grabar Kitarovic, predsjednica republike Hrvatske primila je u sluzbeni posjet predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vucica.
Na fotografiji: Izjave za medije nakon sastanka, Kolinda Grabar Kitarovic
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / Hanza Media

Evo, suzdržavao sam se više od tjedan dana da komentiram demografske mjere Kolinde Grabar-Kitarović. Moram priznati da je to suzdržavanje bila pametna odluka. Izbjegao sam opasnost neodmjerenih, previše agresivnih i kritičnih zaključaka. No, isto tako, moram priznati da me nakon prvog čitanja izvještaja o predsjedničinoj populacijskoj politici obuzelo, što se kaže, stotinu bjesova. Prvo sam pomislio da su opet sve dobro vidjeli, pa opet donijeli krive zaključke. Sada, s odmakom i nešto hladnije glave, te nakon što sam pročitao same mjere bez suvišnih i često zlonamjernih medijskih interpretacija, moram reći da mi dokument, za koji predsjednica tvrdi da ga je pisala sama uz pomoć grupe eksperata, ima svoje vrlo simpatične strane, ali ostajem kod prvotnog dojma: uz dobre namjere promašili su poantu. Šteta.

Ako ništa drugo, dobili smo još jedan koristan javni papir koji vjerojatno neće dobiti legislativni okvir da bi se pretvorio u neku konkretnu akciju, ali će sigurno značajno pridonijeti osvješćivanju i boljem shvaćanju najvećeg hrvatskog problema. Ogromnog problema. Demografije. Uostalom, na prvoj stranici “predsjedničinih mjera” piše da se radi o Prijedlogu o “prinosu predsjednice RH javnoj raspravi”. Pošteno, i s punim razumijevanjem svoje ustavnopravne pozicije.

Posebno bih naglasio da mi je najsimpatičnije u Prijedlogu mjera populacijske politike to što se u značajnoj mjeri zapravo radi o maloj, slatkoj podvali. Kolinda Grabar-Kitarović i njezin tim stručnjaka pod krinkom demografskih mjera guraju, naime, tezu da je nužno žurno početi sa setom širokih i vrlo raznolikih reformi. Politički je mudro odabrati demografiju kao nešto za što će se svi složiti da može postati javni politički razlog za provedbu reformi, među kojima će biti onih javnosti lako prihvatljivih, ali i takvih koje će prouzročiti tvrde otpore vrlo brojnih interesnih kohorta.

Primjerice, svi će barem teoretski podržati smanjenje poreznih i neporeznih opterećenja, kao i daljnju reformu fiskalne politike ili smanjenje troška rada, ali je vrlo upitno kako će kod državnih službenika i namještenika proći 11 predsjedničinih prijedloga za reformu javne uprave. Pa neće se sa svima natjecati. Bilo kako bilo, jasno je da niti jedan niti drugi reformski potez zapravo nije ciljana demografska mjera, nego jednostavno opća reformska stavka koju bi trebali aktivirati čak i da imamo višak (mladih) stanovnika. Isto, recimo, vrijedi i za “poticanje organskog razvoja i rasta izvozno orijentiranih tvrtki” ili “razvoj i unapređenje poslovne i ulagačke klime”, kao i za “usklađivanje obrazovnog sustava s potrebama modernoga gospodarstva”. Itd.

Drugo, predsjednici i njezinu timu treba čestitati što su lijepo opisali crnu sliku hrvatskih demografskih perspektiva. Zaista dramatično. Uz aktualne demografske trendove Hrvatska će 2051. imati 3,15 milijuna stanovnika, broj mladih (0-14) smanjit će se za 41,9 posto, a broj osoba radne dobi (15 - 64 godine) kopnit će za kataklizmičnih 36,5 posto. Jedini broj koji će dramatično narasti jest, naravno, onaj starijih od 65, i to za 24,4 posto. A taj broj odnosno udio starih je, upozoravam jer je malo promaknulo predsjednici i stručnjacima, i sada vrlo velik te je zapravo ključan za dobro razumijevanje situacije, a pogotovo za propisivanje recepta.

Prije nego što prijeđem na svoju ključnu primjedbu predsjedničinom javnom Prijedlogu, moram reći da nemam baš ništa protiv dijela dokumenta u kojem iznosi svoje konkretne mjere obiteljske i pronatalitetne politike, osim što mi nije baš najjasnije kako ćemo platiti sve njene lijepe zamisli; ideje poput delimitiranja rodiljnih naknada za drugih šest mjeseci porodiljnog, univerzalne mjesečne naknade u iznosu od 20 posto plaće ili pak rješavanja stambenog pitanja obitelji s djecom. Možda ni to nije problem. Bez obzira na nejasnu financijsku viziju predsjedničinih mjera, nekako ipak vjerujem da bi našli novac za djecu, baš kao što smo našli za neke druge politički važne društvene skupine.

Međutim, dvanaest stranica predsjedničinih prijedloga mjera doslovno ne vidi da mjere koje su prvenstveno ciljane povećanju broja djece ne mogu premostiti ogromni problem koji već sada imamo: čak i da uz pomoć čarobnog štapića u ovom trenutku stvorimo dodatnih 50 tisuća beba više u odnosu na one koje godišnje začinjemo prirodnim putem, bit će potrebno 20 ili 25 godina da te bebe postanu ljudi koji će ući u svijet rada, sami zarađivati za sebe te državi plaćati poreze i doprinose. Do tada svih tih 50 tisuća beba bit će trošak za njihove obitelji te za državu, jedinice lokalne uprave, za zdravstveni i obrazovni sustav. Puno novih beba je super, one su investicija za neku buduću fiskalnu stabilnost i nova šansa za visoke stope gospodarskog rasta u (dalekoj) budućnosti, ali te divne bebe nisu rješenje za probleme koji će bujati u sljedećih od 5 do 30 godina.

Ti rastući problemi pak proizlaze iz činjenice da je Hrvatska već sad vrlo stara zemlja. Već sada imamo 1,7 - 1,8 milijuna građana koji su stariji od pedeset godina i čije će elementarne životne potrebe u godinama koje dolaze sigurno slomiti dva ključna državna sustava; onaj zdravstveni i mirovinski. Oni jednostavno nisu dizajnirani tako da izdrže pritisak odlaska baby boom generacije u penziju, kao ni strašni očekivani rast njihovih potreba za medicinskim uslugama. Spektar dostupnih usluga skrbi za starije osobe već sad je potpuno neadekvatan.

Mi, dakle, trebamo demografsku strategiju koja će misliti na one kojih je najviše, na našu dragu sijedu Hrvatsku. Lijepo je biti posvećen bebama i mladima, ali je dosta loše zaboraviti da živiš u zemlji starih. Drugim riječima, predsjedničin Prijedlog treba na ozbiljnu doradu: neka Grabar-Kitarović i njezini stručnjaci kao nužni dio državne akcije raspišu set demografskih mjera za starije, pri čemu posebnu pozornost, ponovit ću, trebaju voditi računa o dizanju učinkovitosti zdravstvenog sustava, razvoju sustava skrbi te o radikalnoj reformi mirovinskog sustava. S obzirom na to da je predsjednica osobno pokazala volju za cjeloživotno obrazovanje, vjerujemo da joj neće teško pasti niti popravni iz demografske politike. Za taj popravni posebno bih preporučio potragu za analizama, istraživanjima i knjigama o srebrnoj ekonomiji. Biznis vezan uz osobe starije dobi velik je ekonomski potencijal.

Kao malu kritiku predsjedničine sve u svemu simpatične javne akcije, za kraj ove kolumne ostavio sam zapažanje da je jako podcijenila značenje lokalne uprave u vođenju pronatalitetne politike. Gradovi koji ostaju bez ljudi najbolje osjećaju pa i najbolje znaju što treba. Dobro štivo za predsjednicu je i gradonacelnik.hr koji je analizirao kako je čak 67 od 128 gradova povećalo naknade za bebe. Opatija je, recimo, dogurala do 15 tisuća kuna za drugo dijete. Zagreb, pak, daje 54 tisuće kroz šest godina. Još je bolja fora kako gradovi financiraju pedijatre, logopede, udžbenike, radne bilježnice, školski pribor, putne troškove, dadilje, didaktičke radionice, radne terapije, marende… Ukratko, ta ekipa po gradovima radi, a ne piše strategije, pa bih ovim putem lobirao kod predsjednice da u novom uratku predloži bukvalno forvardiranje novca upravo gradonačelnicima koji će im pomoći da ne gradonačelnikuju u avetinjski pustim gradovima.