Da nije ljeto, studija analitičkog odjela Raiffeisen banke, dosadna kako to samo bankari znaju napraviti, vjerojatno ne bi dospjela do medija. Budući da jest, još jednom se pokazalo da financijski lisci dobro razumiju kontekst zbivanja u državi u kojoj plasiraju novac svojih klijenata. Nekoliko akcenata te analize vrijedi prenijeti, ako ni zbog čega, zato da bi oni koji su dobili zadatak da rade na za jesen najavljenim reformama na simplificiran način mogli pročitati što se od njih očekuje.
Ukratko, RBA-ovi analitičari sugeriraju da je Hrvatska od ulaska u Europsku uniju potpuno provela vrlo mali dio (studija kaže - pet posto) preporuka Europske komisije, što zapravo i nije nepoznanica, kao ni to da je “značajan napredak” postigla samo u 12 posto preporuka, među kojima se većina odnosi na područja reformi tržišta rada i fiskalne politike.
Poduzete su, a mi znamo da je to bilo često nesustavno, i određene mjere racionalizacije zdravstvenog sustava, no dugovi zdravstva i dalje rastu. Smanjen je opseg mjera predviđenih za sustav socijalnih naknada, dok je provedba paketa reformi mirovinskog sustava odgođena (šapat iz Vlade sugerira njezino moguće zaustavljanje). Mjere aktivne politike tržišta rada namijenjene niskokvalificiranim i dugotrajno nezaposlenim osobama i ostale su u velikoj mjeri neiskorištene, reforma obrazovanja još nije provedena. RBA prepoznaje i ”određeni napredak” u provedbi mjera za poboljšanje poslovnog okruženja, prije svega kada je riječ o smanjenju administrativnog opterećenja i parafiskalnih nameta. Mi znamo da se to dogodilo slijedom preporuka Svjetske banke (Doing Business), koje je Vlada često shvatila kao recept za minimalne pomake.
Početna dijagnoza: odgoda i spora provedba reformi najviše utječu na srednjoročne i dugoročne izglede gospodarstva. Reforme u Hrvatskoj kasne, zato gospodarstvo zaostaje.
Hrvatska se u provođenju preporuka smjestila na 21. mjesto ljestvice 27 promatranih članica – u donju trećinu, blizu tri najveće članice Unije – Njemačke, Francuske, Italije i Luksemburga. Ono što uglađeni bankari nikada ne žele reći nama bi trebalo biti poznato: Hrvatska se u društvu najboljih našla zbog svoje bahatosti, nezasluženo. Teško prihvaća činjenicu da se njezino nasljeđe ”druge najrazvijenije republike SFRJ” (nakon Slovenije) odavno istopilo.
Ni za koga ne bi trebalo biti iznenađujuće što se među najneposlušnije članice uvrstila Njemačka, koja se s Mađarskom i Slovačkom nalazi na začelju po discipliniranosti. Zašto bi Njemačka, koja je neupitni ekonomski motor EU, slijedila preporuke birokrata i z Bruxellesa? Uostalom, rekorder u neprovođenju preporuka Europske komisije je Luksemburg, koji je ujedno i najbogatija članica EU i domovina predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera. I Slovačkoj danas ide dobro (čak i bolje nego Češkoj i Sloveniji), pa preporuke, koje nisu obavezujuće, može prihvaćati relaksirano. Čak ni Mađarska, čija politika po mnogim mjerilima odskače od službene politike Bruxellesa (kao i Poljska), nema problema s ekonomskim rastom i ne vidi razloga za poslušnost bez pogovora. U Hrvatskoj je međutim drukčije, pa na preporuke ipak treba gledati kao na poziv za akciju.
Hrvatski ulazak u EU trajao je gotovo desetljeće i pol, pri čemu su samo pregovori trajali šest godina. S izuzetkom Turske, to je za sada najdulje razdoblje u kojem je neka država kandidatkinja pregovarala.
Točno je da okolnosti u kojima je Hrvatska 2013. postala dio jedinstvenog tržišta nisu bile ohrabrujuće, ali i tada je dominiralo stajalište da su koristi od pristupanje EU veće od troška. Očekivao se veći priljev kapitala, rast izvoza, snaženje institucionalnog okvira, nastavak reformi, jačanje vladavine prava i fiskalna prilagodbu. Što se međutim dogodilo?
Hrvatskom ulasku u EU prethodilo je razdoblje četverogodišnjeg pada BDP-a koje je zaustavljeno tek krajem 2014., više od godinu dana od ulaska u EU. Bankarski analitičari priznaju da ni globalno ni europsko okruženje nije bilo blagonaklono Hrvatskoj kao novoj članici, ali dubina i trajanje recesije u Hrvatskoj odražavaju ukorijenjene slabosti gospodarstva i modela rasta baziranog na snažnom zaduživanju svih sektora. Slabo institucionalno okruženje, visoke administrativne barijere, visoko porezno opterećenje uvjetovano velikim i neučinkovitim javnim sektorom te niska razina robnog izvoza (zbog niske konkurentnosti i malog tržišta), ali i, što bankari zaboravljaju, zbog zastarjele industrije čiji su menadžeri u velikoj mjeri zaboravili da je na velikom tržištu kvaliteta i njezin usporedni odnos s cijenom i dalje jedini kriterij prave konkurentnosti - dodatni su čimbenici koji su kočili oporavak Hrvatske.
Samo ispunjavanje normativnih kriterija ne znači nužno realnu konvergenciju koja u načelu treba proizaći iz zdravog tržišnog gospodarstva i vladavine prava, dvije ključne stavke kojima se Hrvatska do danas nije uspjela približiti.
Od pet godina članstva Hrvatska je posljednje tri provela u pozitivnim ekonomskim trendovima. Ali zašto se, zapravo, Hrvatska počela oporavljati? Ako nije zbog reformi, što se dogodilo?
Oporavak je u prvim godinama bio predvođen izvozom, što je bio očekivani pozitivni učinak priključivanja jedinstvenom tržištu. Kao što se događalo i drugim zemljama u prvim danima članstva u EU, Hrvatska je nominalno bilježila snažan rast robnog izvoza, široko rasprostranjenog među sektorima jer u oporavljenoj Europi probudio se apetit za novom paletom proizvoda. Hrvatski je problem što, osim nekih tradicionalnih velikih, izvozu okrenutih industrijskih pogona, nije razvijala, ili paketom poreznih politika poticala, male kompanije da razvijaju vlastite, visoko kvalitetne proizvode. U Hrvatskom oporavku i danas značajnu ulogu igra turizam za čiji je početni bum, osim zakasnjelo prepoznatog prestanka ratne opasnosti, u velikoj mjeri zaslužan jedan korejski televizijski reality show, što znači da se taj bum dogodio gotovo slučajno.
Još jedan problem: zbog visoke ovisnosti o uvozu komponenti, rast izvoza imao je za posljedicu i jačanje uvoza. Tako se unatoč rastu izvoza manjak u robnoj razmjeni s državama članicama EU kroz cijelo vrijeme produbljivao. Konkurentnost je i nakon ulaska u EU nastavila stagnirati na razmjerno niskim razinama odražavajući u prvom redu izostanak nužnih reformskih zahvata i visoku birokratiziranost sustava. Upravo potonje je, po mišljenju bankarskih analitičara, uvelike sprečavalo priljev izravnih greenfield investicija osobito u tzv. sektor razmjenjivih dobara.
Dijagnoza ipak nije sasvim porazna: danas, pet godina nakon hrvatskog ulaska u EU, i bankari prepoznaju napredak, prije svega u značajnom poboljšanju javnih financija i smanjenju osjetljivosti na prekogranične pomake. U prvoj polovici 2017. Hrvatska je nakon četiri godine izišla iz Procedure prekomjernog deficita. Uz smanjenje poreznog opterećenja pozitivni trendovi su nastavljeni, pa je prvi put u hrvatskoj povijesti 2017. zabilježen višak u državnoj blagajni i daljnji pad javnog duga. Usmjerenost Vlade na daljnje porezno rasterećenje mogla bi, kažu u RBA, polučiti daljnji uspjeh ako se obuzdaju i javni rashodi. U tom slučaju izgledan je i nastavak smanjenja javnog duga, pa i početak zdravog razvojnog ciklusa. Prevedeno s bankarskog na hrvatski: ne želimo li kao zemlja biti ekonomski mrtvi, moramo biti daleko brži nego što smo se do sada pokazali.