Zbog nogometnih uspjeha naše reprezentacije, Hrvatska je u nekoliko dana bila na internetu spominjana više nego što je bila kumulativno spominjana od svoje nezavisnosti. I dok praktički besplatnu promidžbu s tolikim odjekom nismo mogli ni sanjati, još jedan fenomen ušao je na mala vrata u hrvatsko međumrežje - tzv. lažne vijesti (eng.fake news).
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović našla se tako proagonisticom lažnih objava o tome da je vozila autobus kojim su na doček dovezeni “vatreni”, kojima je pak također lažno bilo imputirano da će svu zaradu od Prvenstva donirati u humanitarne svrhe. Krivotvorena pisma izbornika Dalića zapalila su Facebook, dok je Twitter gorio od slika predsjednice u kupaćem kostimu (zapravo je riječ o supruzi američkog repera Ice-T-ja) i popratnim populističkim objavama o njenim državničkim dosezima. Širenju ove zaraze možete posvjedočiti i sami koristeći fantastičan alat Mediatoolkit, aplikaciju hrvatske firme koja vam dozvoljava da u realnom vremenu pratite spominjanje nekog pojma na cijelom internetu. Primjetite da je primat nakon weba preuzeo Twitter koji se pokazao kao idealna platforma za širenje lažnih vijesti, prvenstveno zbog svoje kratke forme.
Propast istine
Važno je naglasiti da fenomen lažnih vijesti nikako nije nov, iako on danas velikim dijelom podrazumijeva neslaganje o objektivnim podacima, a ne samo jačanje uloge mišljenja naspram činjenica. U posljednjem desetljeću 19. stoljeća brza industrijalizacija u SAD-u produbila je klasne razlike i stvorila plodno tlo za populizam, čije je gorivo bio žuti tisak koji je javni diskurs preplavio senzacionalizmom. Antielitistički sentiment u medijima nastavio se i tijekom Velike depresije kroz nastanak tabloida i širenje radija i televizije kao novog medija, sve do političkih skandala kao što je Watergate. Upravo su takvi događaji vratili fokus medija na istraživačko novinarstvo koje je stajalo na braniku istine sve do pojave socijalnih mreža kao alternativnih kanala širenja informacija.
Američka RAND korporacija, neprofitni think-tank za koji su svojevremeno radili i nobelovci ekonomisti poput Johna Nasha, izdala je početkom ove godine publikaciju Truth Decay koja se bavi analizom uzroka i posljedica dezinformacija na društvo, ekonomiju, ali i političke procese. Propast istine ima četiri dimenzije: prva dimenzija je neslaganje oko činjenica i njihove analitičke interpretacije. Druga dimenzija jest zamagljenje razlike između činjenica i mišljenja, dok je treća povećanje količine i utjecaja osobnih impresija i mišljenja nauštrb činjenica. Rezultat je smanjenje povjerenja javnosti u ugledne izvore informacija: medije, knjige, sudove, akademiju ili političke institucije.
Jagma za profitom
No zašto nastaju lažne vijesti? Informacije, kao i fizičke robe i usluge, imaju tržište kojim vladaju ponuda i potražnja, a potražnju stvara jednu od najjačih kognitivnih pristranosti koje poznajemo, a to je pristranost potvrđivanja (eng. confirmation bias). Pojedinci selektiraju i procesuiraju informacije na način da očuvaju svoja uvjerenja, umjesto da ih pokušavaju opovrgnuti. Tim je gore ako su pojedinci sličnih pristranosti povezani na društvenim mrežama, što rezultira nastankom “komore jeke” (eng. echo chamber). Naime, više istraživanja objavljenih u prestižnom časopisu Nature pokazuju da takva vrsta mrežne dinamike vodi polarizaciji, što dodatno otežava širenje istine istim kanalima. S druge strane, proizvodnja lažnih vijesti u digitalnoj ekonomiji motivirana je beskompromisnom jagmom za profitom, što u konačnici rezultira travestijama kao što su “klik-farme”, gdje je “like” i “share” moguće kupiti. Određivanje cijena digitalnih dobara dodatno otežava i činjenica da informacije na internetu često imaju nekoliko ili sva obilježja javnog dobra kao što su neisključivost, nedjeljivost i neiscrpnost. Trošak dijeljenja informacija sveden je na nulu kroz automatizirane aplikacije kao što su botovi koji bi trebali biti prvi na udaru regulatora. Međutim, najnovije istraživanje objavljeno u časopisu Science pokazalo je da za širenje lažnih vijesti nisu krivi botovi, već ljudi. Jedan posto najpopularnijih lažnih vijesti u prosjeku se širilo između 1000 do 100.000 pojedinaca; istinite vijesti se nikad nisu širile između više od tisuću pojedinaca. Ljudi su bili skloniji širiti lažne vijesti jer, poput svraka, vole iznenađenja i novotarije, te su pri tome često vođeni (negativnim) emocijama kao što su strah i gađenje.
Dalekosežne posljedice
Nažalost, širenje lažnih vijesti ima puno dalekosežnije posljedice od otežavanja određivanja cijena internet-oglašivača. Eksperiment koji su proveli istraživači s Pariške škole ekonomije tijekom predsjedničkih izbora u Francuskoj 2017. godine pokazao je da glasači koji su izloženi “alternativnim činjenicama” o temama kao što su migranti svoje političke preferencije mijenjaju prema ekstremno desnima. Štoviše, čak i kada ih se suoči s istinitim podacima, njihovi politički izbori ne vraćaju se na prvotne nego ostaju trajno pomaknuti udesno. Ovime se u pitanje dovode strategije borbe protiv lažnih vijesti koje su bazirane na provjeravanju činjenica, kao što to, primjerice, radi Facebook, jer je od samog demantija važniji kontekst i karakteristike osobe koja lažnu vijest opovrgne.
Prepoznat problem
Druga istraživanja su pak pokazala da ljudi vjeruju u lažne vijesti ne zato što su pod utjecajem pristranosti svoje socijalne grupe, nego zato što jednostavno - ne razmišljaju. Naime, pojedinci koriste analitičko razmišljanje na jednak način kada procjenjuju istinitost vijesti koje se slažu ili ne slažu s njihovim svjetonazorima, pa je podložnost lažnim vijestima uglavnom rezultat kognitivne lijenosti. No prema riječima Richarda Thalera, ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije - “Ljudi nisu glupi, nego je svijet težak”. Ljudski mozak dnevno troši oko 20% naše ukupne energije, i to najviše troši tzv. sistem 2 koji predstavlja dijelove mozga odgovorne za analiziranje, planiranje i odlučivanje. Jedan od načina borbe protiv lažnih vijesti bilo bi stvaranje novčanih ili nenovčanih poticaja da pojedinci - razmišljaju. Taj su pristup start-upi poput američkog Augura dignuli na novu razinu. Ideja je uspostaviti tržište predviđanja, gdje možete kupiti udjele o predviđanjima određenih događaja kao što su, primjerice, izbori. Iz tog proizlazi i potreba za tržištem istine, gdje je potrebno ustanoviti je li događaj nastupio ili ne. Istinom se smatra ona činjenica oko koje se većina sudionika na tržištu istine slaže te se bilježi na blockchainu, a Rep je digitalni token, odnosno kriptovaluta koju zarađuju oni koji provjeravaju informacije. Iako inovativne, ove ideje su još u povojima. Dežurni skeptici se pitaju - što ako se većina pojedinaca složi oko laži umjesto istine? Europska komisija je tek nedavno formalno prepoznala problem te definirala zakonski okvir za ograničavanje širenja lažnih vijesti, pa nas ne bi trebalo čuditi da nas od lažnih vijesti umjesto države spasi upravo - tržište.