Aktivno upravljanje dioničkim fondom podrazumijeva provođenje analiza kompanija i uvrštavanje u portfelj podcijenjenih dionica. S druge strane, pasivno upravljanje fondom nalaže kreiranje portfelja fonda koji zrcali sastavnice indeksa čiji očekivani prinos i razinu rizika fond menadžer prema prospektu fonda mora “u stopu” pratiti. Drugim riječima - aktivno upravljani fondovi pokušavaju iznjedriti prinos veći od prinosa odabranog usporednog indeksa, a procjenjujući prilike na tržištu dionica, dok pasivno upravljani fondovi kreiraju portfelj koji, za razliku od aktivno upravljanog, sadrži u istim omjerima sve one dionice od kojih je sačinjen i indeks koji repliciraju te im je glavni cilj replicirati prinos usporednog indeksa. U suštini, ono što zanima ulagatelje je odgovor na pitanje koji od navedena dva pristupa konzistentno pruža veći neto prinos za jednaku razinu preuzetog rizika.
Jasno je da pasivno upravljanje u startu ima prednost nad aktivnim s obzirom na to da su naknade indeksnom fondu, odnosno fondu koji se može kupiti putem brokera na burzi - Exchange Traded Fund (ETF) daleko niže u odnosu na fondove koji aktivno upravljaju imovinom. Aktivno upravljani dionički fondovi naplaćuju naknadu od imovine kojom upravljaju u iznosu od 2 do 3% na godišnjoj razini, a indeksni/pasivno upravljani fondovi i nekoliko puta manju, dok je naknada ETF-ova, također na godišnjoj razini, u pravilu ispod 0,30%. Ulazne i izlazne naknade za aktivno upravljane fondove kao i transakcijske troškove kupnje/prodaje ETF-ova ovdje zanemarujemo jer je fokus na neto prinosu na uložena sredstva koja ne uključuju navedene jednokratne naknade, iako je i tu troškovna prednost na strani ETF-ova.
Prema PwC Global Market Research Centre, ukupna imovina pod aktivnim upravljanjem u svijetu tijekom 2015. iznosila je 58,4 bilijuna dolara i porast će na 74 bilijuna dolara do 2020., a u istom razdoblju ukupna imovina pod pasivnim upravljanjem porast će s 11,3 bilijuna dolara na 23,2 bilijuna dolara. Jasno je da sve veći iznos ide prema indeksnim fondovima te posebno ETF-ovima, a istraživanja pokazuju da bi odljev imovine iz aktivnih prema ETF-ovima trebao biti agresivniji kako od strane malih ulagatelja, tako i od strane institucionalnih investitora, no nije iz nekoliko jednostavnih razloga.
Jedan razlog jest taj da aktivno upravljani fondovi velik dio naknade za upravljanje koriste za pokrivanje marketinških i prodajnih aktivnosti, dok su te aktivnosti i budžeti za ETF-ove daleko manji, tako da prosječan ulagatelj i nije upoznat s razlikama između ova dva vida ulaganja. Drugi razlog se očituje u činjenici da određeni postotak aktivno upravljanih fondova na kraći rok čak i značajno pobjeđuje usporedni indeks, što navodi malog ulagatelja da rijetko razmišlja o prednostima pasivnog investiranja. Naime, empirijska istraživanja pokazuju da određeni broj aktivno upravljanih fondova u kraćem razdoblju (12 - 36 mjeseci) ostvaruje tzv. alfa prinos, ali s produljenjem analiziranog razdoblja postotak uspješnih aktivno upravljanih fondova drastično opada. Prema velikoj većini istraživanja otprilike 40 - 60% aktivno upravljanih fondova ne pobjeđuje usporedne indekse tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Ovaj neslavan postotak drastično raste i u prosjeku iznosi 80% za trogodišnje razdoblje te iznosi više od 90% i 95% neuspješno upravljanih aktivnih fondova tijekom petnaestogodišnjeg razdoblja, a ovisno o geografskoj strukturi portfelja i ciljanoj tržišnoj kapitalizaciji. Nekoliko je istraživanja polučilo slične rezultate i za naše tržište.
Treba istaknuti i da postoji praksa određenih fondova da se prezentiraju kao aktivno upravljani, a u suštini “grle” indeks naplaćujući neodgovarajuće naknade. Takvu neetičnu i neprofesionalnu praksu je prepoznala i ESMA (European Securities and Market Authority) te provela istraživanje kojim je ustanovila da se 5 - 15% svih dioničkih fondova u EU bavi “index-hugging” praksom. Niti jedan fond iz Hrvatske nije bio obuhvaćen navedenim istraživanjem. S druge strane, ETF-ovi koji su tradicionalno percipirani kao isključivo pasivno investiranje sve više daju mogućnosti aktivnog upravljanja, kako malim ulagateljima tako i institucionalnim.
Trend rasta pasivnog ulaganja je jasan, no teško je procijeniti koji ukupni iznos imovine ulagatelja rezidenata Hrvatske je alociran u pasivne indeksne fondove i ETF-ove. No, sudeći po ulaganjima obveznih mirovinskih fondova (OMF) i gledajući isključivo odnos imovine koju smo kroz naše OMF-ove uložili u UCITS fondove u odnosu na ETF-ove, više smo izloženi “aktivnom” nego “pasivnom” upravljanju. Naime, otprilike sedam milijardi kuna OMF-ovi su alocirali stranim i domaćim UCITS aktivno upravljanim fondovima, dok se iz statistike HANFA-e ne može zaključiti alokacija prema ETF-ovima, ukoliko je uopće ima, a s obzirom na to da isti u statističkom izvješću nisu posebno izdvojeni nego vjerojatno uključeni u kategoriju dionice.
Može se zaključiti da bismo kao mali ulagatelji, ali i kao članovi institucionalnih ulagatelja kao što su OMF-ovi, mogli i trebali više koristiti način ulaganja koji višestruko smanjuje troškove. Jasno je da se okružje investiranja ubrzano mijenja i da je veći priljev u pasivno upravljanje samo dio ukupne financijsko-tehnološke revolucije koja daje jeftinije i prikladnije opcije, ali i neočekivane situacije. Ulagatelji bi, primjerice, mogli uvidjeti relativno nedovoljnu likvidnost vrlo usko specijaliziranih ETF-ova, a uslijed eventualnog drastičnog pada tržišta dok regulatori već procjenjuju utjecaj rasta pasivno upravljane imovine. Određena istraživanja zasad pokazuju da ETF-ovi i pasivni fondovi djeluju povoljno na financijsku stabilnost, dok je drugi vidovi (Leveraged ETF, inverzni ETF npr.), kao i trendovi daljnje koncentracije industrije povećavaju.