Krajem prošlog tjedna slavilo se i u Ateni i u Bruxellesu. “Grčka kriza je završena”, svečano je objavio europski povjerenik za gospodarstvo Pierre Moscovici. “Postizanje ovog izvanrednog dogovora od povijesnog je značaja za Europsku uniju”, rekao je. Što se dogodilo? Ministri financija eurozone dogovorili su uvjete izlaska Grčke iz njezina trećeg programa pomoći te posljednji paket pomoći od 15 milijardi eura. “To je to. Uspjeli smo obaviti i meko spuštanje ove duge i složene prilagodbe”, rekao je predsjednik Eurogrupe Mario Centeno. Čak i njemački ministar financija Olaf Scholz činio se uzbuđenim, “Vlada i grčki narod obavili su vrlo dobar posao”, rekao je. Njegov prethodnik, Wolfgang Schäuble, bio je najtvrđa noćna mora grčkog premijera Alexisa Tsiprasa (upravo je on karizmatičnog Janisa Varufakisa natjerao da podnese ostavku na funkciju grčkog ministra financija). Opći zaključak: Grčka je uspjela. Rast BDP-a u 2017. dosegnuo je 1,4 posto, očekuje se da će ove godine biti veći (1,9 posto), a iduće još veći (2,3 posto). Grčka istodobno bilježi i proračunski višak od 0,8 posto, a 2009. je imala deficit 15,1 posto.
Istodobno, 1080 kilometara sjeverozapadno od Atene (1027 kilometara jugoistočno od Bruxellesa), Trgovački sud u Zagrebu zakazivao je za početak sljedećeg mjeseca ročište za glasovanje vjerovnika o nagodbi Agrokora koju je privremeno vjerovničko vijeće posrnulog koncerna prihvatilo prošlog utorka. Novi ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat, koji je zamijenio Martinu Dalić i u dovršavanju Vladina posla u Agrokoru, izjavio je u srijedu da u procesu nagodbe u Agrokoru svi neće biti sto posto zadovoljni, ali da je namjera Agrokor osposobiti za tržišnu utakmicu i njegovu filozofiju poslovanja postaviti na jedan drugačiji način. “ Agrokor, kao koncern i sva ovisna trgovačka društva, moraju biti jedan drugačiji servis hrvatskim građanima“, rekao je ministar. Zaustavio bih se malo na toj ministrovoj rečenici.
Pitanje: Što država ima s time koga će i kada servisirati velika privatna kompanija?
“Na nama je da završimo proces restrukturiranja, osiguramo dugoročnu stabilnost Agrokora i osposobimo Agrokor za tržišnu utakmicu”, poručio je dalje ministar.
Opet pitanje: Na nama? Tko smo to “mi”? Agrokor je dosad bio, a i nakon nagodbe ostaje privatna kompanija (što vladin izvanredni povjerenik Fabris Peruško, na sreću, dobro razumije). Na vladinu je povjereniku da bude medijator do trenutka kad nagodba zaživi u praksi, a vjerovnici i pravno preuzmu vlasništvo. Sve to trebalo bi se dogoditi najkasnije do siječnja 2019. Tada će vjerovnici postaviti svoju upravu koncerna. Na njima je, a ne na državi (Vladi) da osposobe Agrokor za tržišnu utakmicu. Mogu ga zadržati, prodati, raskomadati ili učiniti još većim u cijeloj regiji, ako im to dozvole regulatori.
Točno je, međutim, da država može i dalje puno napraviti kako bi Agrokoru, ali i svima ostalima, u budućnosti osigurala da rade u znatno kvalitetnijem okruženju. Ako je dosad kriza u koncernu poslužila kao zavjesa iza koje je bilo jednostavno sakriti nedostatak pravih reformi (najavljenih odmah na početku Vladina mandata), konačno izglasavanje nagodbe četvrtog, petog ili šestog srpnja u velikoj dvorani Košarkaškog centra Dražen Petrović (Cibona) Vladu će odjednom učiniti neskrivenom. Što se dosad napravilo osim Agrokora? Koji su prvi koraci koje će Vlada učiniti kad nakon izglasavanja i potvrđivanja nagodbe bude oslobođena spašavanja države od Agrokorove propasti?
Porezna reforma, najavljena istog dana kad je počela završnica Vladine uloge u Agrokoru, pokazuje da je ministar financija Zdravko Marić i dalje među najživljim članovima tima Andreja Plenkovića. Tu, međutim, postoji problem: ministar financija može poreznom politikom kratkoročno osvježiti ekonomiju, može udahnuti optimizam potrošačima koji su upravo ovih dana i službeno saznali da im je kupovna moć najmanja u EU, ali on sam ne može riješiti problem loše poslovne klime u prilično disfunkcionalnoj državi (bez zaokreta u pravosuđu, primjerice, ne može se suprotstaviti novom zamahu kulture neplaćanja među biznisima).
Treće je pitanje stoga - što su u međuvremenu iza čvrstog paravana Agrokora napravili ministri pravosuđa, javne uprave, regionalnog razvoja i fondova EU, državne imovine, rada i mirovinskog sustava, zdravstva, obrazovanja... kako bi postavili temelje za iz Vlade u Vladu odgađane promjene? Što je, primjerice, Vlada napravila da bi Hrvatsku kojoj kronično nedostaje radne snage u pojedinim radno intenzivnim sektorima učinila poželjnom zemljom za useljavanje? Što je napravilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kako bi Hrvatsku usmjerilo prema rješenju teškog problema narušenih odnosa sa Slovenijom koji ozbiljno prijete da blokiraju naš put prema Schengenu?
Andrej Plenković je i pravnik i iskusan diplomat. Kao pravniku, jasno mu je da sam ne može donijeti odluku o prihvaćanju arbitražne presude jer je Sabor cijeli proces arbitraže proglasio nevažećim 29. srpnja 2015., kada je Hrvatska istupila iz procesa arbitraže “zbog nepovratne kontaminiranosti procesa dokumentima koji su ubačeni u skrivenoj suradnji slovenskih diplomata i arbitražnih sudaca”. Kao diplomatu koji je u vrijeme hrvatskog napuštanja arbitraže bio u Bruxellesu, Plenkoviću je sigurno jasno zašto se to dogodilo, ali i da je odluka arbitara svojim sadržajem povoljna za Hrvatsku i da ćemo teško ispregovarati bolje rješenje.
U sličnom je položaju i slovenski premijer, koji, kao što Plenković ne može samostalno, bez Sabora, prihvatiti odluku arbitara, ne može tu odluku odbaciti. I slovenskoj diplomaciji jasno je da je riječ od rješenju koje je možda za Sloveniju slabije od željenog (iako ne i od očekivanog, zato se i išlo u “pozadinsku akciju”), ali da će teško ispregovarati bolje. Rješenje za obje strane bio bi vjerojatno dogovor koji bi kao polaznu točku uključio odluku arbitara, ali bi se u konačnici u oba parlamenta, i hrvatskom i slovenskom, predstavio kao nezavisan sporazum dviju suverenih država. Oba parlamenta takvo bi rješenje mogla podržati. Pritom bi se slovenski premijer (Miro Cerar ili njegov nasljednik, ako do sporazuma dođe nakon formiranja nove vlade) mogao pozvati na odluku arbitara, a Plenković ne bi lagao kada bi rekao da je riječ o samostalnom dogovoru dviju država.
Problem loših odnosa sa Slovenijom među lakšim je utezima koje ova Vlada treba pomaknuti želi li zaustaviti hrvatski pad na dno Europe. Hrvatska danas gotovo u svemu zaostaje za zemljama s kojima je istodobno krenula u tranziciju. Samo djelomično riječ je o posljedicama rata, čiju ćemo cijenu plaćati još desetljećima. Ta cijena nije samo ekonomska, ona je prije svega društvena. Samostalna hrvatska država nije ispunila očekivanja građana.
Pogled prema Grčkoj, čiji su građani skupo platili serijski lošu politiku svojih loših vlada, zato je više od same informacije. Istina, hrvatske državne financije i danas su znatno bolje od grčkih, ali niz loših vlada Hrvatsku je, upornim ustrajanjem na nepromjenjivosti loše postavljenog sustava, i po snazi ekonomije i po kupovnoj moći građana doveo do pozicije druge najslabije i najsiromašnije članice EU, lošije i od Grčke. Hrvatski BDP po stanovniku (po paritetu kupovne moći, prema podacima MMF-a) danas je 25.806 dolara, grčki je 29.057 dolara, mađarski 31.369 dolara, slovenski 36.566 dolara, češki 37.546... To što je bugarski BDP, kao jedini slabiji od hrvatskog, 23.154 dolara po stanovniku, ozbiljan je bugarski problem, a ne naša zasluga.