Uzlet

Kako se SAD vratio na tron najvećeg proizvođača nafte i zašto je to problem za Trumpa

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.9.2018. u 15:28

AUTOR:

OBJAVLJENO:

26.9.2018. u 15:28

Low view of a working oil pump jack pumping crude. Retro instagram look., Image: 311401480, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Ilustracija, naftna bušotina

Čekalo se to i najavljivalo godinama, ali sad je i službeno. Prema podacima američke federalne Agencije za energetsko informiranje (EIA), Sjedinjene Američke Države su u lipnju i kolovozu premašile Rusiju po proizvodnji nafte, vrativši se - nakon mnogih desetljeća - na tron najvećeg svjetskog proizvođača nafte.

Još u veljači SAD je proizveo više nafte od Saudijske Arabije, što je također dostignuće koje nije bilo viđeno tijekom posljednjih desetljeća. Sasvim konkretno, SAD je veću naftnu proizvodnju od Saudijske Arabije imao prije točno dvadeset godina, a veću od Rusije davne 1999. godine.

“Fracking”

Najnoviji ciklus golemog rasta američke proizvodnje nafte započeo je krizne 2011. godine, a bio je pogonjen s dva važna trenda. Prvi je bio razvoj tehnologija hidrauličkog frakturiranja - bušačke tehnike gdje se horizontalnim bušotinama, koristeći goleme količine vode, kvarcnog pijeska i raznih kemikalija lome stijene škriljevca i iz njihovih mikropora oslobađaju ugljikovodici. Tehnološki razvoj “frackinga” poklopio se s početkom monetarne politike “kvantitativnog olakšavanja” kojom je američka centralna banka Fed ubrizgavajući stotine milijardi dolara jeftinog kapitala u ekonomiju nastojala potaknuti novi ciklus ekonomskog rasta. Uz praktično besplatni novac na raspolaganju i visoku cijenu nafte na svjetskim tržištima, “fracking” je eksplodirao, a tisuće bušaćih garnitura uskoro su angažirane na prostranstvima američke prerije.

“Shale boom”

Iako se inicijalno očekivalo kako će američki “shale boom” i ranije nadmašiti volumene proizvodnje u Rusiji i Saudijskoj Arabiji, to se nije dogodilo zbog naglog pada cijena nafte 2014. godine, a potom i orkestriranim velikim dogovorom OPEC-a i Rusije o proizvodnim kvotama otprije godinu i pol.

Pad cijena nafte mnoge je “frackere” odveo u financijske probleme i u značajnoj mjeri uzrokovao pad investicija. Ipak, ako je netko očekivao da će industrija zbog toga propasti, ozbiljno se preračunao. Naprosto, taj segment američke naftne industrije prošao je kroz proces restrukturiranja i konsolidacije.

Veći igrači preuzeli su manje, prezadužene, proizvodna cijena koštanja smanjena je kroz povećanje ekonomije volumena i nove tehnološke iskorake. Frackeri su novi ciklus rasta nafte dočekali spremni da opet povećaju proizvodnju i tako prihvate što veći dio svjetskog tržišta. To se i dogodilo kako se cijena nafte - opet dogovorom OPEC-a i Moskve - vratila na razine iznad 60 dolara.

No, pomalo bizarno, čovjek kojem je novi uzlet američke proizvodnje nafte stvorio najveće probleme jest američki predsjednik. Donald Trump posljednjih je mjeseci u više navrata preko Twittera slao oštre poruke državama OPEC-a u kojima je zahtijevao da hitno smanje cijene nafte. Pozadina je jasna. Skuplja nafta blagotvorna je za američke kompanije, ali šteti tamošnjem potrošaču koji - kako se dobro zna - ne trpi visoke iznose na benzinskim postajama. Dakako, niža cijena izbacila bi s tržišta značajan dio američke proizvodnje koja je i dalje skuplja od velike konvencionalne proizvodnje u Rusiji i Arabiji.

Trump zato politički nastoji osigurati povećanje proizvodnje od OPEC-a, što bi na tržištu dovelo do povećanja ponude u odnosu na potražnju, a na koncu i pada cijena. Ipak, u takvoj varijanti, prava bi bila ugrožena proizvodnjama onih država OPEC-a koje imaju visok proizvodni trošak, prvenstveno zbog zastarjele tehnologije. To su Iran i Venezuela, države koje se ionako nalaze na udaru američke vanjskopolitičke doktrine.

Dominacija

No da bi takav scenarij bio moguć, SAD mora postići dogovor sa Saudijskom Arabijom i - što će biti puno teže - Rusijom, koja ima velikih političkih interesa u održavanju stabilnosti režima u Iranu i Caracasu. U rješenju tog problema vidjet će se i naznake novog svjetskog naftnog poretka. Je li OPEC i dalje čvrst i složan kartel država proizvođača nafte ili će ga zamijeniti prešutni savez Saudijske Arabije i Rusije? Može li SAD, nakon desetljeća saudijske dominacije, postati tzv. swing producer - onaj proizvođač koji povećanjem ili smanjenjem svojih kapaciteta presudno regulira cijenu nafte na svjetskim tržištima. Odgovori bi trebali biti poznati vrlo skoro…