Izdvojeno mišljenje

Kako je Nexus zloupotrijebio naš novac i na kraju ostao bez kazne

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.8.2018. u 16:24

AUTOR:

OBJAVLJENO:

11.8.2018. u 16:24

FILE PHOTO: AgrokorÄôs owner Ivica Todoric, leaves Westminster Magistrates Court in London, Britain November 7, 2017. REUTERS/Simon Dawson/File Photo
REUTERS

Presuda kojom je poništeno rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) o oduzimanju dozvole za rad društvu “Nexus private equity partneri” dokaz je da u Hrvatskoj definitivno posjeduju nedodirljivi, oni koji mogu što god hoće sa stotinama milijuna javnog novca, a da im se ništa ne dogodi ako izgube taj novac.

Neću reći da je za to kriva sutkinja koja je nevjerojatnom brzinom poništila Hanfino rješenje, niti vrlo uvaženi pravni stručnjaci koji su joj ponudili pravnu osnovu za takvu odluku. U Hrvatskoj je to jednostavno tako: ništa nije u redu od početka do kraja. Pravila igre donose se aljkavo, regulatorna tijela rade tako da povlađuju, velik broj poduzetnika vidi u toj zloćudnoj kombinaciji legislative i nadzora prostor slobode umjesto goleme opasnost te sudovi, na kraju krajeva, sude kako sude.

Nije, naime, nikome pa ni sudu sporno da je Nexus proslijedio veliki novac koji je dobio od HBOR-a (državne banke) tvrtkama Ivice Todorića, i to u vrijeme kad se znalo da najveći hrvatski poduzetnik ima sve više financijskih problema. Učinili su to bez znanja i odobrenja svog ključnog investitora, HBOR-a. Umjesto da je Nexus kroz Fond gospodarske suradnje restrukturirao HBOR-ovim novcem Hotele Plat i Zagreb-Montažu, kako je bilo planirano, i da je za to pošteno naplaćivao ekstremno visoku naknadu za upravljanje od 2 posto te kasnije i 20 posto realizirane dobiti (što je sve skupa zapravo besramno), ekipa iz Fonda “gospodarske suradnje” odlučila je uz sve to što su mogli zaraditi legalno, potajno pomoći i svom partneru, gazdi svih gazda - Ivici Todoriću.

No, kako je sve to bilo moguće? Kako se uopće dogodilo da smo zapravo očekivali sudsku odluku koja je potvrdila da su u Hrvatskoj bezobrazne akrobacije javnim novcem prihvatljive? I zašto se moglo naslutiti da bi priča mogla završiti onom dobrom starom “možemo im staviti soli na rep”?

Za objašnjenje se moramo vratiti malo u povijest.

Kako u Hrvatskoj brojne tvrtke, rekli bismo čak i pretežit broj, posluje bez kapitala i previše se oslanja na zaduživanje, Vlada je sablasno nekonkurentnoj i neuspješnoj Hrvatskoj inicirala osnivanje fondova za gospodarsku suradnju. Pri tome je Vlada rekla da će to zapravo biti otvoreni investicijski fondovi rizičnog kapitala s privatnom ponudom, koji će poslovati u skladu sa Zakonom o alternativnim investicijskim fondovima. Drugim riječima, Vlada je gurnula Hrvatsku banku za obnovu i razvoj s njezinim javnim novcem kao partnera privatnim investitorima u fondove gospodarske suradnje te je odredila da će HBOR sudjelovati u tim visokorizičnim pothvatima restrukturiranja hrvatskih tvrtki s financijskim učešćem od 25 do 50 posto. Pri tome Vlada, obratite pozornost jer je to ključno, nije donijela poseban zakon o fondovima gospodarske suradnje, što se činilo logičnim, nego se cijela priča temeljila na odlukama Vlade i vrlo labavom Pravilniku o sudjelovanju Vlade RH u fondovima za gospodarsku suradnju, koji je pak šlampavo skucalo Ministarstvo poduzetništva i obrta. Taj Pravilnik, koji možemo nazvati darovnicom Vlade RH upraviteljima fondova, potpisao je kao nekadašnji ministar, a današnji gorljivi oporbeni “pravednik” Gordan Maras.

U praksi su se, pokazalo se kasnije, fondovi gospodarske suradnje sveli zapravo na ulaganja HBOR-a i hrvatskih mirovinskih fondova, a kojima se u malobrojnim projektima restrukturiranja, uz iznimke, pridruživao Agrokor. Nije tajna da je mirovinske fondove na ulaganje u FGS-ove poticala službena politika. Nije u tim igrama bilo veličanstveno hrabrih privatnih poduzetnika, slobodne ruke tržišta, privatne inicijative… Dogovor s državom i mirovincima bio je pretpostavka tog “privatnog biznisa” u kojem se riskirao javni novac i novac mirovinskih fondova.

HBOR i mirovinski fondovi tako su davali novac poreznih obveznika i mirovinskih štediša za visokorizične poslovne pothvate na temelju nemuštog Pravilnika te su participirali u tržišnoj igri koju regulira Zakon o investicijskim fondovima; zakon pisan tako da omogući razne vrste poslovnih i financijskih akrobacija upraviteljima fondova, ali i zajamči zdravorazumski minimum korektnosti prema financijerima tih investicijskih fondova. To, treba istaknuti, ni po čemu nije Zakon koji bi trebao regulirati oprezno korištenje javnog novca; novca poreznih obveznika i mirovinskih štediša.

Kad se nakon kolapsa poslovnog imperija Ivice Todorića doznalo da mu je Nexus kao Fond za gospodarsku suradnju posuđivao velik novac, trebalo je proizvesti veliki javni pritisak na dotad poslovično inertnu Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (Hanfa) kako bi se na bilo koji način sankcionirao taj nedodirljivi Nexus. Bio je to pomalo čudan medijski napor jer je svima u financijskoj zajednici bilo potpuno jasno kako je to što je činila ekipa u Nexusu bilo potpuno neprihvatljivo te je minimum konzekvenci za njihovo beskrupulozno forvardiranje javnog novca Ivici Todoriću barem gubitak dozvole za rad. O tome, vjerujete, postoji konsenzus.

Niti u jednom trenutku me nije začudilo to što su iz Nexusa takvo (moje) pisanje vrlo brzo okvalificirali kao “medijsku histeriju”, a sebe proglasili žrtvama establishmenta. Predvidljivi beskrupulozni cinizam menadžera koji su govorili da ih nitko ne može maknuti iz mainstreama. Prije bih mogao reći da me čak iznenadilo to što se bivši sastav Upravnog vijeća Hanfe uopće okuražio preispitati rad Nexusa te im je oduzeo pravo upravljanja FGS-om. Vjerojatno su bili toliko hrabri jer je došlo do promjene vlasti pa su se nadali da će korektnom akcijom nekako zadržati koju fotelju. Prije toga su cijelo vrijeme mirno gledali ne samo FGS-ove, nego i eksploziju tzv. Agrokorova shadow bankinga kroz operacije faktoring i leasing kuća, a koje su bile u njihovoj, Hanfinoj, nadležnosti. Upravo je ta Hanfa omogućila stvaranje velike sistemske rupe koju je Agrokor iskoristio da bi prilagodio cijeli hrvatski financijski sustav sebi i svojim potrebama. Rješenje protiv Nexusa, doneseno nakon dugog i teškog natezanja, bio je tek pokušaj alibija bivšeg vodstva Hanfe za ranija nečinjenja.

Na kraju ove priče na hrvatskom sudu se ispostavilo da javni novac ulagatelja u Nexusov fond gospodarske suradnje nije čak zaštićen ni prema općim pravilima koja vrijede za alternativne investicijske fondove, a kamoli prema pravilima koja bi trebala vrijediti za javni novac. Naime, sud je prihvatio tumačenje ekipe iz Nexusa prema kojem su oni zapravo uložili novac tamo gdje su trebali (Hoteli Plat i Zagreb-Montaža), iako ga nisu uložili nego su ga, kao što je poznato, posudili Todoriću, a da to prema pravilima nisu smjeli. Kako je to moguće, pitate se? Pa ekipa iz Nexusa smislila je nešto što se na engleskom zove SPV te su “uložili” taj novac u taj SPV i proglasili kako to znači da su zapravo uložili novac u Hotele Plat i Zagreb-Montažu jer je SPV osnovan radi ulaganja u Hotele Plat i Zagreb-Montažu. Samo taj novac nije stvarno došao do tih tvrtki, nego je zaglavio kod Todorića, a sud je procijenio da se na SPV ne primjenjuje zakon o alternativnim investicijskim fondovima. I sve je kao OK.

Recimo da su ti SPV-ovi (Special Purpose Vehicle, tj. pravni entiteti koji se osnivaju najčešće za izoliranje i sekuritizaciju imovine) u ovom našem, hrvatskom slučaju najobičniji d.o.o.-i. Nije to baš nešto pametno, iako to - SPV - pametno zvuči.

Zaključno, zamolio bih za još samo malo koncentracije: zamislite da imate sina kojeg zamolite da odnosi novac jednom tjedno bolesnom prijatelju od čije obitelji za koju godinu očekujete povrat, i to s kamatama. Nakon nekog vremena doznate da vaš sin posuđuje novac namijenjen vašem prijatelju svojem starijem frendu za kojeg se pak priča da je u ozbiljnim financijskim problemima jer se voli kockati. I to na veliko. I pitate vi sina što mu je bilo da je povjereni mu novac posuđivao frendu-kockaru umjesto odnosio vašem bolesnom prijatelju, a on vam kaže: “A ne, stari. Nisi dobro kužio, a ja sam samo kriv što ti nisam sve rekao. Osnovao sam posebnu firmu preko koje sam tvoju lovu posudio mom frendu, a on mi je na papiriću potpisao da mi za posuđeno jamči svojom imovinom. Firmu sam, samo da znaš, tata, nazvao ‘Ja, nosim novac tatinom prijatelju’. Vidiš da sam bio ozbiljan. Ali znaš, tvom prijatelju u tom trenutku nije baš trebala tolika lova, pa sam odlučio da je bolje posuditi frendu”.

Pitanje: Kako biste se osjećali da vam je sin za te usluge još naplaćivao 2 posto “naknade za upravljanje” i očekivao još 20 posto dobiti od onoga što bi vam obitelj vašeg prijatelja jednog dana vratila? Bolje ili lošije?

Ovime ne aludiram na poslovičnu, ali patetičnu razliku pravde i prava u Hrvatskoj. Sarkastičan sam tumorozno.