Izdvojeno mišljenje

Kada će se dogoditi nova kriza?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.11.2018. u 10:01

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.11.2018. u 10:01

Traders react in the S&P 500 pit at the Chicago Mercantile Exchange, September 15, 2008. Global markets plummeted on Monday after investment bank Lehman Brothers filed for bankruptcy protection, rival Merrill Lynch agreed to be taken over and the Federal Reserve threw a life line to the battered financial industry. REUTERS/John Gress (UNITED STATES) - GM1E49G09U401
John Gress / REUTERS

Ekonomska kriza 2008 godine, Chicago Mercantile Exchange

Moram priznati da sam se dobro zabavljao kad sam ovaj tjedan naišao na ogromni članak koji je objavio elitni FocusEconomics pod naslovom “Kako i kada će se dogoditi sljedeća financijska kriza?” Prvi izvor moje zabave, naravno, nije bila epska dužina članka, premda me, moram priznati, impresioniralo što su uspjeli skupiti odgovore čak 26 vrlo uglednih ekonomista i sve na pitanje iz spomenutog naslova. Ono što je bilo posebno zabavno jest vrlo jednostavna spoznaja da 26 ekonomista ima 26 vrlo različitih stavova o tome što će, kada i gdje pokrenuti novu veliku recesiju. Istina, bilo je onih koji su nabrajali slične indikacije nadolazećih problema, ali uz različite interpretacije otponaca i mehanizama buduće krize, ali je, isto tako, bilo vrlo lako uočiti potpunu oprečnost zaključaka o vremenskom horizontu na kojem ćemo vidjeti sljedeću veliku krizu. Prema jednima, trebali bismo pričekati sedamdesetak godina, kao što se čekalo od Velike depresije do 2008., prema drugima nova velika recesija je tu, pred vratima.

Ako zanemarimo malobrojne iz grupe 26 probranih ekonomista koji utvaraju da zapravo gledamo ekstremno dugačke ekonomske cikluse, sigurno dulje od 50 godina, jer jednostavno ne vidim kako se u takvim vremenskim rasponima, koji obuhvaćaju vrlo različita povijesna razdoblja čovječanstva, uopće mogu prepoznati bilo kakvi obrasci ekonomskih ciklusa, nekako je dojam da suvremeni ekonomisti prepoznaju sve širi spektar rizika, odnosno mogućih uzroka i otponaca novih kriza. To mi se čini logičnim. Ekonomska znanost se, valjda, razvija, a rizici k’o rizici - oni se množe i transformiraju poput daždevnjaka.

U tih 26 što dužih, što kraćih odgovora možete tako pronaći cijeli novi arsenal za pokretanje hipotetske ekonomske kataklizme. Tako je, primjerice, naš Marko Kolanović, koji vodi mistični Macro Quantitative and Derivative Research J.P. Morgana, istaknuo potencijalni pad dionica koji bi, pak, mogao izazvati “Veliku krizu likvidnosti”, a sve prouzročeno nestajanjem investitora koji vjeruju u vrijednost konkretnih kompanija te prebacivanjem istih u razne pasivne oblike investiranja kao što su ETF fondovi, indeksni fondovi, kvantitativne strategije ili, pak, kompjutorizirano trgovanje bazirano na prilagodljivim algoritmima, najčešće dizajniranima za evakuaciju iz određenih vrsta imovine čim dođe do ozbiljnijih padova vrijednosti. Osim što novu krizu možda neće izazvati ljudi odnosno ljudska psihologija, nego računala i(ili) umjetna inteligencija, veći broj ekonomista slaže se da bi sasvim značajan doprinos mogli dati Trumpov besmisleni protekcionizam, Brexit, posljedice eksperimentalne monetarne politike velikih centralnih banaka, razuzdani rast korporativnih dugova, ekstremno visoki iznosi studentskih i auto zajmova u Sjedinjenim Državama, notorni kineski shadow-banking, talijanski populisti i općenito neodgovorne javne financije, dobro poznate potpuno krivo postavljene procjene VaR-a (value at risk), ekstremno visoke valuacije dionica, usporavanje rasta najvećih, predugo razdoblje niskih kamata koje je iniciralo niz spekulativnih strategija i daljnju zombifikaciju više nacionalnih ekonomija kroz izbavljenja inače neodrživih biznisa, raspad junk bond tržišta, turski dug, neodrživo visok rast pojedinih velikih ekonomija, mogući tzv. credit froze, neodrživost mirovinskih sustava najvećih zemalja, rast globalnih i regionalnih političkih antagonizama, preduga ekspanzija, cijepanje čovječanstva na bogate i siromašne, na dobro plaćenu radnu snagu s vještinama i bijedne nadničare, na svjetsku blog-trottersku elitu koja punim plućima uživa radosti kapitalizma i ostatak svijeta, a kako je to (ovo zadnje) lijepo zapazio Paul Collier u svojoj novoj knjizi. Bla bla bla. Ups. Zaboravio sam spomenuti: uz sve to pobrojano, u zraku se osjeća da dolazi dobri stari Crni labud Nassima Nicholasa Taleba; vrlo velik i grandiozno nepredvidiv The Događaj.

Najviše u svim tim prognozama vrlo uglednih ekonomskih umova svidjela su mi se rijetka priznanja kako teško moderna ekonomija može predvidjeti bilo što na rok dulji od godinu-dvije. Dosta poražavajuće s obzirom na uložene resurse.

Meni se nekako čini da stoga sve to silno mudrovanje i nadmudrivanje nema baš smisla. Zamislite prostoriju u kojoj sjedi 26 ekstremno pametnih i još ekstremnije dobro obrazovanih ljudi te svi redom tvrde kako su najpametniji u toj istoj prostoriji. Vrlo vjerojatno biste nakon kraćeg udivljenja poželjeli napustiti časni skup i otići na jedno hladno, opuštajuće i začudno otrežnjujuće pivo na kojem biste pokušali krajnje pojednostaviti stvari i interpretirati svijet oko sebe zdravoseljački.

Po meni stvari će se, gledano seljački, svesti na to koliko ćemo oko sebe gledati liderstva, uključujući nužno državništvo. Taj dio je jednostavan, on govori o tome tko može spriječiti razvoj problema. No, postoji i drugi dio priče, onaj koji bi trebao identificirati gdje su problemi. U početku on je također jednostavan - ako pogledamo kartu svjetskih dugova, lako ćemo vidjeti gdje su najveći: Amerika drži 31,8 posto globalnog duga, Japan je drugi s 18,8 posto, a prati ih Italija s 3,9 posto, što je vrlo puno s obzirom na relativnu veličinu stagnirajuće talijanske ekonomije. Ako stavimo u omjer nacionalne dugove s BDP-om pojedinih zemalja, među pet najgorih na svijetu ponovno će se uvrstiti Japan kao prvi i Italija kao četvrta najgora. No, kada govorimo o svjetskoj rang-ljestvici rizičnosti zemalja koja se mjeri u tzv. spreadu na CDS-ove, onda tu nema ni Italije, ni Japana u prvih deset najrizičnijih. Tu “liderstvo” drže Venezuela, Grčka, Ukrajina, Pakistan, Egipat..., a Japan je na teritoriju nerizičnih zemalja, dok je Italija umjereno rizična. To mi se čini vrlo zanimljivim, da ne kažem čudnim. Pogotovo s obzirom na ekstremno velik broj stogodišnjaka u Japanu koji će teško doprinositi vraćanju duga koji su proizveli. Kao i Italija s vrlo visokim penzijama u eurima koje, srećom, troše i u hrvatskim restoranima.

No, misaono biće zvano “tržište” valjda bolje razumije, baš kao i 26 umnih ekonomista. Za razliku od nas seljaka.