Izdvojeno mišljenje

Jesu li centralni bankari dobili mandat da provode eksperiment?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.8.2019. u 12:58

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.8.2019. u 12:58

FILE PHOTO: International Monetary Fund (IMF) Managing Director Christine Lagarde (L) talks to European Central Bank (ECB) President Mario Draghi during a Euro zone finance ministers meeting in Luxembourg, June 18, 2015. REUTERS/Francois Lenoir/File Photo
Francois Lenoir / REUTERS

Christine Lagarde (lijevo) i njezin prethodnik, predsjednik Europske središnje banke na odlasku Mario Draghi

Prateći zadnjih nekoliko mjeseci kako financijskih tržišta i centri političke moći nervozno iščekuju glas velikih centralnih banaka, čini se da se sve češće nameće pitanje novog definiranja političke pozicije centralnog bankarstva; njegove misije i odgovornosti.

Ključni problem centralnog bankarstva današnjice postala su prevelika očekivanja. Od suvremenih centralnih bankara očekuje se da naslute i predvide krize, spriječe gospodarske padove, liječe recesije, dižu zaposlenost i inflaciju, potiču rast proizvodnje, usluga i kompanijskih profita, vode valutne ratove, nadziru banke, olakšavaju dužnicima vraćanje dugova, a naročito državi. Pobrojan je samo dio očekivanja.

Čak i relativno dobro obrazovani akteri političke scene o centralnim bankama govore kao da su to čudesni muzeji koji u vitrinama čuvaju cijeli spektar čarobnih štapića te ih po potrebi trebaju izvaditi i riješiti problem za koji je dotični štapić namijenjen. Politička retorika vrlo se često svodi na ljutito prozivanje pojedinog centralnog bankara jer je, tobože, inatljiv čovjek pa neće otključati vitrinu u kojoj čuva čarobni štapić posebno dizajniran za, recimo, poticanje inflacije koja bi dugoročno smanjila realnu vrijednost nacionalnih dugova.

Ovaj se tjedan u Wall Street Journalu mogao pročitati naslov koji je poručio da Europska centralna banaka za rujan priprema ni više ni manje nego bazuku. To što jedan jako ozbiljan medij poručuje da centralni bankar može s ramena ispaliti monetarnu bazuku kojom će uništiti zastrašujući tenk ekonomskih problema koji se ukazao na horizontu svjetske ekonomske bojišnice dobro opisuje koliko je suvremeni politički, ekonomski, pa i medijski establišment opčinjen tobožnjim moćima centralnog bankarstva.

Nije tu bitno što zapravo treba sumnjati u pretjeranu naivnost vrsnih novinara Wall Street Journala, kao ni to propagiraju li možda pomalo vrstu monetarne politike koja će se svidjeti partnerima njihove medijske kuće; bitna je atmosfera nerealnih očekivanja koja suvremene centralne bankare guraju sve dublje u monetarne eksperimente za koje nitko ne zna kako će završiti.

Tko kaže da masivni programi otkupa vrijednosnica ili politike negativnih kamata sigurno neće imati ozbiljne dugoročne posljedice, zapravo nema na temelju čega to tvrditi jer mu dosadašnja povijest čovječanstva nije osigurala adekvatna monetarna iskustva kojima bi se mogli provjeriti učinci eksperimenta.

Teško je vjerovati da Draghi u rujnu može učiniti nešto posebno, ali doista može otići dalje u eksperimentiranju. Prognozira se da bi kamatu koju ECB plaća na depozite mogao ponovo srezati na -0,4 ili -0,5 posto te povećati otkup vrijednosnica na 40 milijardi eura u 2020. Time će utješiti vlasnike loših firmi, koje se u protivnom ne bi mogle nastaviti financirati prodajom obveznica, političare, koji će opet moći odgoditi reforme i reducirati osobne karijerne rizike, a posebno one najbogatije, koji su i do sada imali najviše koristi od dugog razdoblja niskih kamata i quantitative easinga. No u osnovi će Draghi potvrditi da niske i negativne kamate u kombinacije s QE-om stvaraju atmosferu ovisnosti. Negativne kamate opijat su financijskog džankija.

Još ne znamo je li eksperimentiranjem stvoren začarani krug iz kojeg se ne može izaći bez dramatičnog šoka za globalnu ekonomiju. Stoga danas sve veću težinu dobiva pitanje jesu li centralni bankari dobili mandat da provode eksperiment. Jesu li građani Europe, Japana, Sjedinjenih Država... svjesni da je riječ o eksperimentiranju? Treba li odgovarati na ta dva pitanja?

Nekad se na fakultetima učilo da bi centralne banke trebale uživati neovisnost. Oni koji ne vole pojedine političare, posebno populiste, prebrzo će zaključiti da bi centralnim bankama trebalo vratiti jamstvo neovisnosti. Međutim, prije bi trebalo reći da centralnom bankarstvu treba jamčiti depolitizaciju donošenja stručnih odluka i procjena uz adekvatan demokratski nadzor. I čak kad bi tako zamišljena stručna neovisnost uz demokratski nadzor idealno funkcionirala, opet bi bilo upitno je li osiguran mudar način upravljanja centralnom bankom. Zamislite, recimo, da Mario Draghi nije guverner Europske centralne banke, nego američkih Federalnih rezervi. On bi bio apsolutni Trumpov istomišljenik, a kamate bi vjerojatno i u Sjedinjenim državama završile duboko na negativnom teritoriju, iako za to ne bi bilo suvislog ekonomskog razloga. Koncept bilo kakve štednje izgubio bi smisao. Uostalom, relativno ozbiljni komentatori već su počeli pisati da nema smisla štedišama davati kamatu na depozite jer ne preuzimaju rizike, čime su kao gumicom prebrisali cijelu povijest novca; koncept posuđivanja i zaduživanja.

Počinje se činiti da su stvari s centralnim bankarstvo, jednostavno, otišle predaleko te bi centralnim bankama značajno trebalo suziti misiju; definirati okvire pojma monetarne stabilnosti, zatražiti od centralnih bankara njezino čuvanje i prestati očekivati čuda.

Misija centralnog bankarstva u svojim je počecima bila poprilično prozaična. Kad je general Bonaparte osnivao centralnu banku, želio je banku koja će njegovoj vladi posuđivati novac kad god joj ustreba. Ekonomist George Selgin podsjetio je da je “ideja kredita koja je postojala u glavi generala Bonapartea svedena na sljedeće: on može imati koliko god kredita želi ako osnuje banku koju će kontrolirati, a on će joj dati monopol na valutu”. Jasna zamisao.

Danas se, naravno, ne možemo vratiti ideji centralne banke koja je upregnuta u rješavanje fiskalnih problema države, a čini se da ni definiranje uloge centralne banke kroz “ciljane inflacije” ili nešto slično nije više u igri. Puno je teoretskih i praktičnih nedoumica oko centralnog bankarstva. Ono što možemo jest uvidjeti da su centralni bankari (tehnokrati pod visokim utjecajem dnevnih političkih potreba) iz zadnje velike financijske krize izašli s puno više odgovornosti i moći nego što su imali prije te krize. Upozorio je to Paul Tucker u “Unelected Power - The Quest for Legitimacy in Central Banking and the Regulatory State”. Neobično je imati više moći i utjecaja nakon što ste zabrljali i pustili da se dogodi kriza svih kriza, koju ste liječili monetarnim eksperimentiranjem.

Uz nadu da će svijet pronaći način da demistificira ulogu centralnih banaka, valja podsjetiti na govor guvernera Francuske banke Francoisa Villeroya de Galhua, koji je kolege centralne bankare upozorio na sljedeće fundamentalne neizvjesnosti, koje je članak u Law & Libertyju lijepo skratio i parafrazirao: 1) oni ne znaju doista kamo idu; 2) oni ne znaju kamo mi idemo; 3) pod utjecajem su onoga što će učiniti drugi, ali ne znaju što će činiti drugi; 4) znaju za strukturalne promjene, ali ne znaju kakve će imati učinke.

Nije, dakle, uopće bitno što su centralnim bankarima govorili predsjednici Donald Trump ili Lyndon Johnson. Ili pak indijski premijer Narendra Damodardas Modi.

Zaključimo Tuckerom: “[C]entralni bankari nisu svećenstvo, ni filozofi, kraljevi, maestri ili zvijezde... Nisu ni u skromnijoj stolici glavnog ekonomista države.” A budući da nisu izabrani, “moraju raditi uz jasan demokratski nadzor i ograničenje”.

Budimo realistični u pogledu centralnih bankara i dajmo im jednostavne domaće zadaće.