Nisam mislio da će mi konferencija Jutarnjeg lista i portala Novac.hr “Buđenje tržišta kapitala”, koju smo organizirali jučer u zagrebačkom hotelu Esplanade, probuditi inspiraciju za kolumnu. Konferenciju smo pripremali prilično dugo, posljednjih sam se mjeseci naslušao teza i antiteza o tome zašto je situacija na domaćoj burzi baš jako otužna, a ni pametni zaključci probranih sudionika našeg skupa nisu me previše iznenadili. Pa ipak, ono što se moglo pročitati između redaka promatrajući tijekom dva, tri sata pretežno poslovno-akademski milje naše konferencije jest: a) jednostavna činjenica da su svi poprilično skeptični po pitanju budućnosti domaćeg tržišta kapitala, ali se b) kod većine vidi velika volja i motiv da se nešto promijeni. Nažalost, kreatori politika već godinama ne prepoznaju tu volju i motiv dijela poslovne zajednice kao nalog za jednostavnu i relativno lako provedivu misiju. I sav je problem u tome.
Ne slažem se, naime, s ocjenom inače mudro odmjerenog guvernera Vujčića da još desetljećima nećemo vidjeti neki značajni oporavak retaila na tržištu kapitala te da bismo tek nešto malo mogli očekivati uz rad s institucionalnim ulagačima. Mislim upravo suprotno: Hrvatska je dovoljno mala i upravljiva da joj u samo tri do četiri godine možemo izgraditi imidž zemlje u kojoj burza doživljava renesansu, i to bez tržišne manije koja bi proizvela opasne, ekstremno visoke valuacije.
Predlažem prilično jednostavan recept u dva usporedna koraka. Prvi korak: ministri bi trebali pogurati četiri do pet malih i srednjih, ali prepoznatljivih tvrtki na hrvatsku burzu. Uostalom, pomoć u izlasku i poticanje izlaska na burzu dio je široke europske ideje koja jako zaostaje u equity financiranju u odnosu na Ameriku. Usporedni korak: država treba pokrenuti inicijalne javne ponude (IPO) triju do četiriju velikih tvrtki u većinskom državnom vlasništvu uz adekvatne cijene dionica. HEP ili Pošta tu su najočigledniji kandidati i ne mora se uopće raditi o potpunim privatizacijama. U uvjetima kad svi - od institucionalnih ulagača do običnih građana - dobivaju mizerne kamate na depozite, uvjeren sam da će kvalitetni IPO-i privatnih i državnih kompanija privući u prvom koraku i velik broj građana i značajan broj malobrojnih hrvatskih institucionalnih investitora. I to je “čudo” koje moramo izvesti.
To čudo nešto je sasvim realno. Budući da je trenutačno promet na Zagrebačkoj burzi toliko mizeran da ga neki uspoređuju s dnevnim utršcima većih samoposluga, sedam do osam IPO-a privatnih i državnih kompanija donijeli bi u dvije do četiri godine enorman rast prometa. Koliki? Tisuću posto, prilično sam siguran, deset tisuća smatram realnim. A tek onda bismo privukli pravu pozornost stranih investitora, koji ionako pažljivo prate što se sve zbiva na tržištima regije.
Nažalost, za ovakvo oživljavanje burze trebaju nam političari koji su u stanju zamisliti gdje bi Hrvatska trebala biti za tri do četiri godine te odraditi spomenute jednostavne korake. Ključni rizik mojeg plana nije njegova složenost ili teško razumijevanje. Ključni rizik je instinktivan strah političara da bi u zemlji poput Hrvatske mogli zbog guranja pro biznis agende gubiti dragocjene političke poene. Taj je strah, naravno, iracionalan jer će bez pro biznis pristupa biti gubitnici ionako.
Bez obzira na svu dosadašnju empiriju koja ukazuje na to da imamo političare klimave kolebljivce bez dovoljno znanja, ja vam ipak vjerujem da u hrvatskoj vlasti, na najvišim razinama, imamo dvije, tri osobe koje doista mogu voditi priču oživljavanja tržišta kapitala.
Ključni problem oživljavanja domaćeg tržišta kapitala stoga vidim u nečem drugom, a to je pitanje povjerenja. Složio bih se, dakle, s većinom sudionika naše konferencije koji su pitanje vraćanja povjerenja ulagača istaknuli kao ključni problem. Sudeći po tome kako trenutačno stvari stoje, ne vjerujem da se u Hrvatskoj sljedećih dvadeset, trideset godina može vratiti nužna razina povjerenja u domaće vrijednosnice, i to iz dva jednostavna razloga.
Prvo, iako se dio sudionika konferencije hvalio da sustavno radi na financijskoj edukaciji ili izgradnji povjerenja, prava je činjenica da nitko ne radi ništa ozbiljno. U tom pogledu uopće nema velikih projekata - nacionalnih kampanja kakve Singapuru omogućuju da bude impresivan grad država. Drugo, svako malo iz poslovnog miljea sijevnu informacije koje pobuđuju duboku dozu opreza prema svima na tržištu kapitala, i to jednostavno zato što su prečesto vezane uz one koji bi trebali imati najvišu razinu poslovne reputacije.
Za ovo drugo navest ću samo dva recentna primjera. Ugledni član uprave Atlantic Grupe, jedne od najhvaljenijih dionica na domaćoj burzi, Zoran Stanković u srijedu je u Lideru izjavio (čitajte pažljivo): “Još jednu godinu u nizu ostvarit ćemo najavljena očekivanja i očekujemo rast u 2019. godini i posebno nas veseli da će većina naših brendova povećati svoje udjele na domaćem i stranim tržištima. Vjerujem da će oni koji su prodavali dionice po sadašnjim vrijednostima žaliti, a oni koji su kupili da će biti zadovoljni.” Samo dva dana kasnije tj. jučer, Atlantic Grupa objavila je informaciju da je član njezine uprave Zoran Stanković prodao veći dio dionica Atlantica koje je posjedovao u vrijednosti od lijepih 4,5 milijuna kuna. Lijepo.
Kako bi se proveo američki menadžer koji bi prodao dionice dan nakon što je pozivao druge da ih kupe tvrdeći da će zbog toga dobro proći? Recimo da je to zlonamjerno pitanje. I dalje mislim da je gospodin Stanković vrlo cijenjeni menadžer. Uostalom, u prvoj verziji pozivao sam ga za panelista na našu konferenciju “Buđenje tržišta kapitala”, ali sada ne vidim kako bi to pridonijelo najvažnijoj stvari u svakom poslu - povjerenju - premda, ponavljam, vjerujem da mu je, eto, izletjelo iz usta baš kad nije trebalo.
Drugi primjer nešto je teži. Već mjesecima šuška se kako gospodin Milan Horvat preko svoje tvrtke okrupnjuje udio u Zagrebačkoj burzi te navodno priprema njezino preuzimanje za financijski moćnog stranog partnera. Iako smatram nespornim pokušaje gospodina Horvata da napravi nešto veliko u retailu hrvatskog tržišta kapitala, ipak nekako ne mogu zaboraviti da je jedan od rodonačelnika Spicea; one, sjećate se valjda, povelike afere u kojoj je grupa Podravkinih menadžera pokušavala preuzeti koprivničkog diva njegovim vlastitim novcem. Čini mi se prilično nemogućim da Podravkina dionica doživi svijetlu budućnost na Zagrebačkoj burzi na kojoj će novi vlasnik, rodonačelnik Spicea, ulijevati povjerenje svih povjerenja, toliko povjerenje da će vam ga u startu biti previše.
Dobri poslovni rezultati Podravke doista su zaslužili da budu prepoznati na tržištu, ali teško je zamisliti da će se taj trenutak istine na tržištu ikada dogoditi na burzi koja je u vlasništvu čovjeka koji je jednom već jako dobro začinio toj istoj Podravki začinom zvanim Veliki gubitak.