Kontrolna točka

Jedino razdoblje kad se regulatori boje građana

AUTOR:

OBJAVLJENO:

8.7.2019. u 9:33

AUTOR:

OBJAVLJENO:

8.7.2019. u 9:33

Zagreb, 280619. Sveta Nedjelja.
Premijer Plenkovic s ministrima posjetio tvrtku Rimac Automobili. Tvrtku su poisjetili i predstavnici Porschea i Hyundai.
Na fotografiji: Mate Rimac, Andrej Plekovic, Blazenka Divjak, Zdravko Maric, Pavic, Gabriejal Zalac.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Mate Rimac, Andrej Plenković, Blaženka Divjak, Zdravko Marić, Gabrijela Žalac

Ljeto je, kradem posvuda. Prvo izravno s portala Direktno.hr, iz kolumne Dragane Radusinović: “Prilično pouzdano možemo pretpostaviti da ni jedan, ili gotovo ni jedan balkanski poduzetnik ne razlikuje tvrtku od sebe. U slučaju Todorića Agrokor od njih samih. Međutim, skupa vještačenja poslovnih knjiga nikad neće biti provedena u kompanijama koje nisu bankrotirale i za koje nije postojao visoki interes da se spase tako da se kanaliziraju prema drugim vlasnicima”.

Vještaci kažu da su Todorići namještali poslovne knjige. A što bi ti isti vještaci rekli za sve ostale knjige, pita Radusinović. Odgovor je prilično jednostavan - ako bi im dopale ruku, proglasili bi ih “kuhanima”, kao i Todorićeve. Neće ih ni primirisati ako poduzetnik ne propadne ili se ne zamjeri nekom “čovjeku na položaju”. Ovo je drugo naravno veći problem od prvoga.

Marina Klepo u Jutarnjem piše da je u protekle dvije godine iz različitih razloga s burze otišlo više od 60.000 osoba koje su imale status nezaposlenih. Prema podacima državnih statističara, posao su uglavnom uspijevali naći slabije obrazovani, dok onima s fakultetskom diplomom, prije svega ženama, ekonomski oporavak i nije mnogo značio.

Hrvatski ekonomski rast (nažalost) temelji se na turizmu i trgovini pa je iz tih sektora i najveća potražnja za radnicima. Statistika burze rada pokazuje da je najveći interes za zanimanja skladištar, ugostitelj, dizajner i frizer, a i to za početna mjesta u tim, često s turizmom povezanim “propulzivnim sektorima”. Ako ste ambiciozan roditelj, pa i samo dobar roditelj bez prevelikih ambicija, pretpostavljam da tu ne vidite buduću karijeru svojeg djeteta.

Oni najbolji poslovi, u širokoj lepezi od IT-a i farmacije do, javnih komunikacija (PR) uglavnom su burzi nevidljivi. Za ta radna mjesta konkurira se već za vrijeme studija, gdje korporativni headhunteri, ali i vlasnici rastućih softverskih tvrtki i komunikacijskih agencija izravno kontaktiraju s najboljim studentima.

Ali ni to nije problem. Ključ naše nepopravljive nepokretnosti je u tome što naš školski sustav ne usmjerava ljude prema pokretanju vlastitog biznisa. Uvijek naravno možemo reći da im u tome visokim početnim nametima i zamršenom birokracijom ne pomaže ni država, i nećemo pogriješiti, ali oni koji u vlastitim poslovnim pothvatima uspijevaju, uporno demantiraju većinu koja je rezignirano zaključila kako je to “u našim prilikama nemoguće”. Ne postoje “naše prilike”. Postoji okruženje u kojemu živimo i naša sposobnost da se takvom okruženju prilagodimo ili, što bi bilo bolje i zdravije, da ga ukorak s vremenom mijenjamo nabolje.

Boris Podobnik, profesor na Sveučilištu u Rijeci i prodekan za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) opravdano u članku Marine Klepo pita “kakvi su to fakulteti čiji se diplomanti mogu zaposliti samo u hrvatskom javnom sektoru ili kao perači suđa u Njemačkoj” (pa onda Irskoj, Švedskoj, Italiji…). Odavno znamo kakvi su. Loši i kao takvi u velikoj mjeri za društvo suvišni.

Podobnik zaključuje da bi država “morala davati veće stipendije studentima za zanimanja kojih nedostaje te napustiti politiku uravnilovke među fakultetima”. Zaključak stoji, ali pitanje je bi li to prve ljude naših “balastnih” fakulteta, onih odakle izlaze diplomirani perači suđa u Njemačkoj, natjeralo da promijene svoj pristup obrazovnom sustavu. Riječ je o ljudima koji solidno zarađuju i u postojećem sustavu, a pritom im konkurencija ne puše za vratom jer su mahom u zvanju “redovnih (trajnih) profesora”.

Podobnik smatra da bi “Ministarstvo moralo prisiliti fakultete da javno pokažu statistike uspješnosti gdje bi jasno bilo vidljivo koliko je prosječno vrijeme nezaposlenosti nakon diplomiranja i koliki je postotak osoba s diplomom koji se zaposlio u domaćem, a ne u njemačkom realnom sektoru”. Da, to bi bilo dobro, ali značajan broj naših državnih fakulteta danas nema pojma o tome što se događa njihovim studentima kad se rastanu sa studijem. Iznimka su FER i PMF (s time da fizičari, kemičari i matematičari uglavnom sami svojim radom progrizu put do medija). Privatne škole i učilišta tu su u težoj poziciji jer njihov je studij skup, moraju ga prodati, a upošljivost i obećanje blistave karijere u budućnosti jedina su prodavljiva roba kojom raspolažu. Zato su mediji puni uspješnih karijernih priča o diplomantima i postdiplomantima Libertasa, ZŠEM-a, Algebre, RIT-a ili VERN’a, koje oni s pravom guraju prema površini i nakon studija, kao vlastitu kompetitivnu prednost. Oni znaju kad netko od njihovih studenata uspije. Moraju znati jer o tome ovisi koliko će oni sami biti uspješni.

Posebno je pitanje kako definirati profil “zanimanja koje nedostaje” bez jasne ideje o tome kakvu budućnost želimo, u situaciji kad je reforma tek dotaknula niže i srednje slojeve obrazovnog sustava, dok za budućnost ključne reforme, bez kojih je bespredmetno raspravljati o nekom novom profilu ”ekonomije budućnosti”, poput reforme pravosuđa i javne uprave, još nisu ni dotaknute.

Sve dok je tako, priča o “balkanskom poduzetniku” koji kuha poslovne knjige i njegovu strahu od državnih regulatora koji će ga “privesti pravdi” ako im se zamjeri precizan je portret naše realnosti. Izborna sezona jedino je razdoblje u kojemu se regulatori boje građana. Treba ga znati iskoristiti.