Tvrdoglave činjenice

Investicijska euforija, cijene nekretnina... Sve podsjeća na pretkriznu 2007.!

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.4.2019. u 15:06

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.4.2019. u 15:06

HANZA MEDIA

Političko-gospodarska karavana kineskih ulagača protutnjala je Hrvatskom, no iza nje ostaju debeli registratori investicijskih planova, studija i nacrta. Gradili bi Kinezi tako u Hrvatskoj sve, u rasponu od nizinske pruge i lučkih terminala, preko nogometnih stadiona i hotela do zabavnog parka brendiranog likom pokojnog komunističkog diktatora i tvornice automobila na struju smještene u maloj neretvanskoj općini s manje od dvije tisuće stanovnika. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je ulagački fokus na Hrvatsku specifikum kineskih biznismena.

Prije samo nekoliko mjeseci ovdje se pojavio i Amerikanac Jeff Blackard, pa uz logističko-reprezentacijsku podršku ovdašnjeg ambasadora SAD-a Roberta Kohorsta prezentirao svoj projekt urbanizacije osam kilometara dugog obalnog pojasa na otoku Pašmanu, gdje bi za pola milijarde dolara gradio turističko naselje za 4 tisuće ljudi, a naknadno i most koji bi taj otok spojio s kopnom.

I domaći ulagači nisu bez aduta. Ambiciozni poduzetnik Eduard Maržić ovih je dana predstavio svoj projekt “Zlatna obala” - gradnju turističkog grada za deset tisuća žitelja i pomorskog kanala otkopanog kroz otok Pag - ukupne vrijednosti od milijardu eura. A tu su onda i već opjevani Arapi spremni investirati u “zagrebački Manhattan”...

Iskusniji promatrač ovaj će investicijski tsunami promatrati sa zdravom dozom skepse, prvenstveno poučen iskustvom prethodnih velikih ulagačkih projekata koje ni sama država - uz svu formalnu i neformalnu moć nad administrativnim procesima - nije uspjela realizirati poštujući vlastite zakone. Dapače, autoceste su cementirane na tuđem zemljištu, LNG terminal bit će izgrađen isključivo zahvaljujući posebnom zakonu koji derogira niz drugih zakona, pa kolike onda šanse ima neki stranac s namjerom da preore kilometre pomorskog dobra i obale?

Utoliko, recentna projektna ofenziva manje je relevantna kao neki relevantan čimbenik budućeg ekonomskog progresa države koliko ju se može koristiti kao lakmus test društvene klime u kojoj gospodarski trendovi nastaju. Sedam godina bolne recesije ostavilo je jasan pečat pesimizma i cinizma u javnoj percepciji ekonomskih kretanja, no gospodarski rast tijekom proteklih godina - koliko god bio nedovoljan - polako, ali sigurno rezultira spuštanjem brana opreza.

U mnogo aspekata aktualna situacija sve više podsjeća na pretkrizni period - vrijeme kad je potrošnja bujala, veliki poslovni planovi se kovali, a svaki pripadnik društvenog establišmenta koji drži do sebe gradom je hodao s barem jednim milijunskim ulagačkim projektom u džepu. Bilo je to vrijeme velikog nekretninskog buma, ali i uzleta dioničarstva koje je država potaknula kroz dvije velike javne ponude državnih dionica Hrvatskog telekoma i Ine. Jedan moj prijatelj poslije je gorko zaključio: “Trebao sam sve svoje dionice prodati onoga trenutka kad su likovi u mojem kvartovskom kafiću s kladionice prešli na diskusiju o Atlanticu i Magmi”.

Takve pomame građana za brzom zaradom na burzi još nema, razmjeri financijske ekspanzije bitno su manji nego prije krize, ali naznake novog ciklusa ekonomske razularenosti ipak postoje. Prošle subote u prilogu Nekretnine Jutarnjeg lista objavljen je vrlo opsežan vodič kroz projekte stanogradnje koji se planiraju ili upravo realiziraju u Zagrebu. Cifre koje se tamo navode pozivaju na oprez: u glavnom gradu tako je trenutno gotovo nemoguće kupiti novoizgrađeni stan za manje od 1700 eura po kvadratu, a u kvartovima kilometrima udaljenim od centra grada poput Vrbana ili Knežije cijene standardno prebacuju 2400 eura po kvadratu. Teško je prepoznati realne ekonomske fundamente koji bi opravdali takve cijene.

Je li to početak nekog novog balona pitanje je na koje bi u ovom trenutku bilo prerano dati definitivan odgovor, no osjećaj déjà vua sve je snažniji. Dakako, optimizam sam po sebi nije problem. Ljudi vjeruju da će sutra biti bolje nego danas, pa na temelju toga donose odluke o raspolaganju svojim novcem, planiraju širenje svog biznisa, kupuju skupe kvadrate uvjereni da će sutra zarađivati više, pa i lakše otplaćivati kredit. Takav sentiment neko vrijeme uvijek funkcionira kao samoispunjujuće proročanstvo, ali upravo zato je važno zapamtiti i da uvijek ima rok trajanja.

Nažalost, u situaciji kad je politička vlast - inače s funkcionalnom pozicijom najskeptičnije društvene instance - spremno prihvatila ulogu promotora investicijske euforije, pitanje je tko će preuzeti rolu dežurnog realističnog partibrejkera. Zainteresiranih, kao i davne 2007., baš i nema...