Razmišljajući o tome kako je moguće da je Živi zid dogurao do visokih 11 posto podrške birača, uz pomalo čudni tijek misli i nasumično istraživanje, došao sam do poprilično radikalnog zaključka; ne moramo se bojati destruktivnog populizma koji dolazi iz malih stranaka. Mi već imamo duboko ukorijenjen populizam u ključnim političkim partijama; i lijevima i desnima. Populizam u Hrvatskoj nije napao političku scenu s njezinih margina, on se, poput Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, počeo stvarati u političkoj matici, probio se do govornica najjačih stranaka. Nama uopće nije potrebna pobjeda Ivana Vilibora Sinčića na izborima kako bismo dobili populiste na vlasti i izgubili kontrolu nad vlastitom budućnošću. Nama populiste u raznim utjelovljenjima obilato nude i HDZ i SDP. Ako želimo populizam, mi u Hrvatskoj kao birači zapravo ne možemo pogriješiti.
Mehanizam širenja epidemije populizma zapravo je fascinantan; stvara ga realnost (najvećim dijelom osjećaj ekonomske nesigurnosti), raspiruju populistički pokreti i nedogovorni pojedinci, pod njihovim pritiskom počinju se prilagođavati velike stranke te cijela politička scena polako, ali sigurno prelazi na “tamnu stranu” apsurda jer i glavni politički akteri počinju međusobno ratovati populističkim “argumentima”. Populizam je poput tempirane virusne bombe koju su dizajnirali lukavi svemirci ne bi li kroz nacionalne demokratske sustave uništili cijele države, pa u konačnici možda i cijeli planet.
Povući ću paralele s aktualnim dilemama američke političke scene kako bih lakše objasnio radikalne teze o maltene nezaustavljivom razvoju populizma, i to ne samo kod tipičnih socioloških profila - starijih, siromašnijih i lošije obrazovanih građana - nego i u umovima intelektualnih lidera.
Danas značajni broj pretežito lijevih i centrističkih analitičara poprilično grinta zbog toga što su demokrati i umjereni republikanci kroz svoju političku ponudu prestali adresirati očekivanja biračkog tijela, i to ponajprije onog dijela koji nije imao dugoročne koristi od gospodarskog rasta. Broj takvih zaista je ogroman. Od doba Ronalda Reagana produktivnost rada narasla je 94%, a realni BDP 82%, ali je prosječni prihod kućanstava povećan samo 16% zbog toga jer je razlika u ukupnom bogatstvu 1% najbogatijih u odnosu na 90% ostalih dramatično narasla u korist multimilijardera. Stoga kritičari političke strategije demokrata danas tvrde kako više nije riječ o epskom ideološkom sukobu dviju “potrošenih” ekonomsko-političkih doktrina, u kojoj republikanci govore da slobodno tržište rješava sve probleme, dok američki demokrati vjeruju kako slobodno tržište rješava većinu problema te ga treba malo regulirati ako ponekad zakaže.
Danas lijevi ekonomisti traže veću razliku: počinju oštro kritizirati doktrinu prudentnih makroekonomskih mjera Clintonove i Obamine administracije koje su ciljale na rast privatnog sektora i stvaranje novih radnih mjesta, baš kao što otvoreno preziru “šarlatanstvo” trumpizma utemeljeno na sakaćenju državnog aparata i rezanju poreza te redistribuiranju bogatstva u korist bogatih. Pri tome umjereni i lijevi analitičari sve više i sve češće ljutito zbore o potrebi novog pristupa u komunikaciji s dijelovima radništva koje su izgubili na izborima. Silno žele da je “njihova opcija” popularnija, više ne traže rješenja, nego duše birača.
Primjerice, jedan smrtno ozbiljan i ugledan analitičar-bloger, James Kwak, izuzetno se pomakao u lijevo i složio politički manifest u 27 riječi koji je na hrvatskom još kraći, a glasi: “Svi ljudi trebaju nekoliko osnovnih stvari: obrazovanje, posao, mjesto za život, zdravstvo i pristojnu mirovinu. Pobrinimo se da svi dobiju te stvari”. Naravno, Kwak je u široj verziji sa 6000 riječi opisao na naizgled suptilan način zašto se zauzima za politiku pravednosti, odnosno doktrinu fer tretmana svih u društvu koja će se gorljivo obračunati s Trumpovim populističkim mamcima niskih desničarskih strasti upregnutih u interese superbogatih.
Pri tome je vrlo vrlo pametni Kwak previdio kako njegova formula “fer politike za sve” u startu naivno nalikuje na ono Marxovo svima prema potrebama. U svojoj je reakciji na trumpizme otišao i korak dalje: razradio je ideju antiekonomizma koja se temelji na odricanju od ekonomičnosti i učinkovitosti kao ključnih kriterija pri donošenju odluka o najvažnijim javnim politikama. Ukratko, svoju je doktrinu sveo na ono “što se babi snilo” te se olako našao u zoni jeftinog populizma kojem bi, uvjeren sam, najvrsniji hrvatski ljevičari oduševljeno klicali kao vrhunskom, spasonosnom intelektualizmu.
Spiralni mehanizam populizma jačao je na sličan način u mnogim političkim sustavima ali, ipak, s nekim razlikama: neke političke sredine, ovisno o okolnostima, bile su otpornije na inficiranje populizmom, a u nekim sredinama s nešto većim socijalnim i ekonomskim problemima te slabijim institucijama, poput Hrvatske, populizam je procvao i postao centar.
Vratimo se početnoj tezi. U razmišljanjima o HDZ-u i SDP-u dovukao sam se zapravo ni kriv ni dužan do zaključka o populizmu kao hrvatskom mainstreamu iza dva robusna traktora; dva intrigantna istraživanja na temu populizma. Prvo istraživanje “Populizam: ponuda i potražnja” još je potpuno friško (autori: Guiso, Herrera, Morelli i Sonno), a drugo su, ima tome jedna godina, publicirali Inglehart i Norris. Posebno su me zaintrigirali nalazi tog Inglehartova i Norrisova rada “Trump, Brexit i uzdizanje populizma…” i to iz vrlo prostodušnog razloga: izradili su kartu i tablicu lijevih i desnih europskih populističkih političkih stranaka, među koje su uvrstili i grupu hrvatskih političkih aktera, a najšokantnije mi je bilo saznanje da su Hrvatsku demokratsku zajednicu ocijenili kao populističku stanku. Svrstali su je u društvo Stranke istinskih Finaca, Jobbika, Slobodarske stranke Austrije, pokret Pet zvjezdica, Zlatnu zoru… Ukratko; HDZ je uz još četiri hrvatske stranke na listi 50 europskih stranaka koje Inglehart i Norris rangiraju kao populističke.
Pustimo to što su, prema mojem mišljenju, Inglehart i Norris bili nepravedni prema HDZ-u jer su SDP ostavili u mainstreamu nepopulističkih stranaka, baš kao što se pored redovitih besmislenih birtaških ekspozea Mostova Mire Bulja čini deplasirano govoriti o populizmu u HDZ-u. To je, vjerojatno, samo zbog toga jer su Inglehart i Norris baratali podacima starim dvije godine, pa populističke “zasluge” SDP-a, Mosta i Živog zida još nisu prepoznate, nego su kao populisti pobrojani tek HDSSB, HSP, HSP-AS, HSS i HDZ. Poanta je samo u tome da pedantni istraživači, pridržavajući se kriterija koje su postavili za sve europske stanke, nisu vidjeli HDZ u političkoj obitelji CDU, kakvim se HDZ želi prikazivati, nego više kao hrvatsku verziju Alternative za Njemačku. Jao.
Za razliku od Ingleharta i Norrisa, osobno vidim i SDP puno više kao dezorijentiranu populističku Syrizu nego kao njemačke socijaldemokrate. Je li Bernardićev styling (tamno odijelo, bijela košulja bez kravate…) vrlo nalik Tsiprasovu slučajan? Zbog čega mu je retorika protiv vladajućih svjesno populistička čak i u slučajevima kad bi uz zrno mudrosti trebao pokazivati puno više odgovornosti (npr. slučaj Agrokor)? Vjerujem da će sljedeći rad Ingleharta i Norrisa valorizirati i SDP-ov otklon prema demagogiji.
Inače, oba istraživanja koja sam spomenuo podjednako tretiraju lijeve i desne populizme, iako ih razlikuju i rangiraju na različitim skalama općih kulturoloških i specifičnih ekonomskih vrijednosti/nazora. Desni populist tako će favorizirati tradicionalne vrijednosti, opirati se liberalnom lifestyleu, promovirat će nacionalizam, zalagat će se za stroge zakone i red, bit će nesklon multikulturalnosti i imigrantima, oponirat će etničkim manjinama, podržavat će religioznost kao i ruralne interese, favorizirati tržišnu deregulaciju, oponirati državnoj intervenciji, baš kao i redistribuciji bogatstva te očekivati rezanje poreza i cijena svih državnih usluga. Ukratko, hrvatski desni populist (hadezeovac) očigledno nije baš idealan prototip desnih populista Ingleharta i Norrisa, ali je sigurno u kvadrantu prepoznatljivih populista. Uostalom, jako se dobro uklapa u opću definiciju populizma/populista.
Više znanstvenika slaže se kako je najbolja definicija ona široka iz Encyclopedia Britannica: “Populist tvrdi da promiče interese običnih građana protiv elita; oslanjaju se na ljudske strahove i entuzijazam i podržavaju određene politike ne hajući za njihove dugoročne posljedice”. Obratite pozornost u ovoj definiciji da se u svakom populizmu mogu uočiti tri ključne dimenzije.
Geert Wilders, Zlatko Hasanbegović, Marine Le Pen, Ivan Pernar, Donald Trump, Željko Glasnović, Nigel Farage, Gordan Maras, Norbert Hofer, Goran Marić… vrlo se lijepo mogu uklopiti u tu definiciju, ali i u mnoge uže, specifične odrednice koje su istraživači dodijelili populistima, njihovim strankama i pokretima.
Vjerujemo da ne treba posebno objašnjavati zašto je očigledno da hrvatske mainstream partije najstrože poštuju najvažniji populistički politički aksiom: Ako je budućnost zemlje u suprotnosti s aktualnim političkim interesima političara pojedinca ili njegove političke strane, dnevnopolitički interes dobit će prioritet pred racionalnom i dugoročno održivom javnom politikom.