Aktualna tendencija kontinuiranog rasta domaće potražnje (posebno sektora kućanstava) te prosječnih neto plaća, pada nezaposlenosti, visoke likvidnosti bankarskog sustava i povijesno niskih kamatnih stopa – indikatori postupnog (potencijalnog) jačanja konjunkture na domaćem tržištu – aktualizira i već duže vrijeme marginalizirano pitanje inflacije u Hrvatskoj. Sadašnje i buduće.
Kratkoročno promatrano, ona se kreće sukladno prosjeku EU i (još) ne ukazuje na opasnost predstojećeg “pregrijavanja” domaće ekonomije. Nakon deflacije tijekom razdoblja 2014.-2016. godine, koja korespondira “dnu” recesija, kada su potrošačke cijene smanjivane za 0,2% u 2014., 0,5% u 2015. i 1,1% u 2016. godini, infleksijom agregatne potražnje i njome inducirane ponude te cijene rastu za 1,1% u 2017. i 1,6% u prvih devet mjeseci 2018., tako da prosječna godišnja stopa inflacije u tom razdoblju iznosi samo 0,4%. Usporedo s time, proizvođačke cijene u industriji, gdje je prethodna deflacija bila intenzivnija (-2,7%; -4,2%; -4,0%), rastu u 2017. za 2,1% te za 2,5% u prvih devet mjeseci 2018. godine vraćajući se prema svojoj prethodno dostignutoj razini.
Činitelji koji profiliraju hrvatsku ekonomiju
Umjereno prelijevanje tekućeg rasta domaće potražnje na potrošačke i proizvođačke cijene rezultat je simultanog djelovanja nekoliko međusobno povezanih činitelja koji profiliraju sadašnje stanje hrvatske ekonomije. Tako:
Unatoč realnom rastu domaće agregatne potražnje od 2015.godine po prosječnoj kvartalnoj stopi od 0,8%, njena razina je sredinom 2018. godine još uvijek za 8,5% niža nego u 2008. godini, u okviru čega je finalna potrošnja niža za 4,5%, dok je promet u trgovini na malo realno manji za 7%. Tako će, uz postojeće tendencije, tim agregatima trebati još oko dvije godine da dostignu svoju pretkriznu razinu, nasuprot proizvodnji koja je to postigla “već” u 2018. te agregatnoj ponudi (zbog povećanog uvoza) u 2017. godini. Odraz je to strukturnih promjena u formiranju BDP-a gdje najdinamičnija komponenta postaje izvoz, posebno izvoz usluga.
Smanjenje broja nezaposlenih s najviše razine od 350 tisuća krajem 2013. na sadašnje 153 tisuće (pad za 56%) te prepolovljene stope registrirane nezaposlenosti s 22% na 11% (u 2008. iznosila je 13%), nije rezultat ukupno povećanog angažiranja radne snage u zemlji, nego prvenstveno odlaska dijela radno aktivnog stanovništva u inozemstvo. Naprotiv, zbog gubitka radnih mjesta u prvim godinama krize zaposlenost je još uvijek za 9,5% manja nego u 2008. godini. Otuda realni rast prosječne neto plaće koji započinje 2015. godine kao rezultat (diferenciranog) poreznog rasterećenja rada i pojave deficitarnosti ponude rada u pojedinim djelatnostima te na geografskim područjima koja su više izložena problemima emigracije stanovništva ne može potpuno kompenzirati financijske učinke smanjene zaposlenosti. Tako je masa obračunatih neto plaća – ključna stavka u formiranju raspoloživog dohotka prosječnog kućanstva - u 2018. godini za 3% realno manja nego prije deset godina.
Emigracija radno sposobnog stanovništva povećava iznos “sekundarnog dohotka” koji se transferira iz inozemstva s 1,9 mlrd. eura u 2014. na 2,9 mlrd. eura u 2017. i 2018. godini, što u kombinaciji s efektivnim prihodom od pružanja turističkih usluga, drugim prihodima iz “sive zone” te povećanjem neto plaća smanjenog broja zaposlenih podiže raspoloživi dohodak tog dijela ekonomskih entiteta, ali dovodi i do promjena u strukturi efektivne potražnje u pravcu povećanja uvoza. Posebno automobila, čiji je uvoz udvostručen u odnosu na 2014. godinu i dostigao je iznos iz pretkriznog razdoblja, ali sada po cijenama koje su za potrošače 23% niže od tadašnjih.
Nakon što su krajem 2014. godine nenaplativi krediti banaka poduzećima dostigli razinu od 34,9%, a kućanstvima 12,3% ukupnih kredita odobrenih tim sektorima, banke su započele snažnije restrukturiranje svojih bilanci prodajom potraživanja te zaoštrile bonitetne uvjete odobravanja novih kredita. Usporedo s time visoka zaduženost realnog sektora i niska razina investicija ograničavajuće su djelovale i na potražnju za kreditima, tako da je – unatoč smanjenju kamatnih stopa – stanje bankarskih kredita sredinom 2018. godine za 10% niže nego prije četiri godine. U takvim uvjetima dinamičan rast primarnog novca kao rezultat pozitivnih promjena u bilanci plaćanja i novčane mase kao izraza povećane sklonosti tekućoj likvidnosti vrlo ograničeno se prenosi na kreditnu aktivnost banaka, uslijed čega ona još nema akcelerirajući utjecaj na potražnju financiranu iz tekućih dohodaka.
Rast cijena
S obzirom na takve dinamičke i strukturne performanse aktualnog funkcioniranja hrvatske ekonomije nije u kratkoročnom razdoblju realno očekivati pojavu značajnijih “šokova potražnje” koji bi signifikantno ubrzali inflaciju na tržištu roba i usluga u zemlji. Donekle to vrijedi i za postupno oporavljajuće tržište nekretnina gdje u 2017. i 2018. godini cijene rastu po prosječnoj stopi od 4%, ali je njihova razina još uvijek za 14% niža od rekordne iz 2008. godine. Sve to ostavlja i određeni prostor fiskalnoj te monetarnoj politici za kratkoročno djelovanje “finog podešavanja”.
Za razliku od toga, promatra li se cijelo razdoblje od početka krize, formiranje cijena bilo je u njemu pod dominantnim utjecajem dvaju udara troškovne inflacije. Prvi već u 2008. godini s vrhom u srpnju kad je godišnja stopa rasta proizvođačkih cijena u industriji iznosila 11,8%, a potrošačkih cijena 8,4% te drugi u 2012. i na početku 2013. godine s vrhom godišnje stope rasta proizvođačkih cijena od 8,9% (rujan 2012.) i potrošačkih cijena od 5,2% (siječanj 2013). Kao rezultat toga je, pri jednakoj razini bruto domaćeg proizvoda, ali i za 10% manjoj industrijskoj proizvodnji, aktualna razina proizvođačkih cijena u industriji za 12% viša, a potrošačkih cijena za 13% viša od prosječne u 2008. godini (u odnosu na kraj 2007. godine oba ova agregata cijena su viša za oko 18%).
Taj rast cijena nije bio simetrično distribuiran po granama i sektorima, nego su nosioci inflacije bile djelatnosti s relativno niskom elastičnošću potražnje za njihovim robama i uslugama, visokim stupnjem “administriranja” u formiranju cijena te visokim udjelom poreza u njihovoj strukturi. Tako su u okviru proizvođačkih cijena u industriji aktualne cijene nafte i plina veće u odnosu na kraj 2007. godine za 145%, naftnih derivata za 27%, električne energije za 34%, kemijskih proizvoda za 24%, te opskrbe vodom veće za 101%, dok su kod potrošačkih cijena cijene alkoholnih pića i duhana veće za 67%, stanovanje za 37%, zdravstvenih usluga za 43% te hrane za 16%. Nasuprot tome, znatno su sporije rasle, ili čak i padale, cijene u djelatnostima izloženima oštroj tržišnoj konkurenciji, posebno iz uvoza, i promjenama u strukturi potražnje kao što su npr. cijene odjeće i obuće koje su u cijelom tom razdoblju zadržale svoju razinu s kraja 2007. godine.
Takav diferencirani rast cijena obrazlagan je poskupljenjem inputa, usklađivanjem sa svjetskim cijenama, potrebom smanjivanja subvencija ili socijaliziranih gubitaka javnih poduzeća i sl., ali se evidentno radilo o različitim metodama inflacijskog oporezivanja kojima se dio troška krize pretežno prebacivao s javnog na privatni sektor, napose stanovništvo. Iz toga proizašle promjene relativnih cijena rezultirale su i preraspodjelom financijskih sredstava unutar nacionalne ekonomije, produbljivanjem recesije te (u uvjetima rigidnosti nominalnih plaća) smanjenjem zaposlenosti i povećanim ekonomskim i socijalnim raslojavanjem društva.
Tečaj kune prema euru
Usporedo s time, podržan rastućim suficitima razmjene usluga i transfera u okviru tekućih transakcija platne bilance, nominalni tečaj kune prema euru – ključni indikator inflacijskih očekivanja u maloj otvorenoj ekonomiji - relativno stagnira što implicira njegovu realnu aprecijaciju od desetak posto. Ona povećava konkurentnost uvoznih proizvoda na domaćem tržištu, dok je negativan utjecaj na profitabilnost izvoza uglavnom “neutraliziran” ostvarenim povećanjem produktivnosti rada na razini ukupne ekonomije.
Međutim, to povećanje produktivnosti ne proizlazi iz veće proizvodnje, već iz smanjene zaposlenosti i gubitka radnih mjesta te se teško može primarno tumačiti kao rezultat veće efikasnosti i globaliziranosti hrvatske ekonomije i društva kao realne osnove aprecijacije tečaja.
Zbog svega toga, iako je ukupna inflacija u razdoblju nakon početka krize bila niska, njen pretežno nepovoljan utjecaj na razvoj i aktualno profiliranje dinamičkih i strukturnih odnosa u sferi proizvodnje, raspodjele i razmjene nije zanemariv. Neće to biti ni u narednom razdoblju dok se toliko ne ubrza rast proizvodnje i zaposlenosti pri kojem će i dugoročni rast proizvodnosti rada biti veći od stope inflacije. Za sada to nije slučaj.
