Piše Velimir Šonje

Hrvatski ulazak u euro područje iz berlinske perspektive

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.2.2019. u 9:59

AUTOR:

OBJAVLJENO:

18.2.2019. u 9:59

, Image: 161723180, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Ilustracija

Od jedanaest novih država članica iz srednje i istočne Europe, njih pet, tri države na Baltiku, Slovenija i Slovačka, već imaju euro. Dvije, Bugarska i Hrvatska, teže uvesti euro, jedna nema jasnu strategiju (Rumunjska), a tri su hladne prema euru iako su se obvezale na uvođenje zajedničke valute - Mađarska, Češka i Poljska. Razlike su nastale zbog ekonomskih i političkih razloga koje ću pokušati ukratko objasniti.

Prvo, veličina. Slovačka je najveća država iz srednje i istočne Europe koja je uvela euro u zadnjih 12 godina, a ima svega 5,4 milijuna stanovnika. Općenito, što je zemlja manja i ekonomski relativno otvorenija - više je zavisna o trgovini s drugim državama i međunarodnim financijskim tokovima - veća je šansa da će imati koristi od priključenja monetarnoj uniji.

S obzirom na veličinu, Baltičke države su očekivano požurile uvesti euro. Kao i Slovenija nekoliko godina ranije. Tri države Baltika – inače šampioni tržišnih reformi na istoku Europe – i dok su imale vlastite valute, nikada nisu koristile monetarnu politiku. One su davno fiksirale svoje valute naspram eura i nisu imale što za izgubiti uvođenjem zajedničke valute. Mogle su samo dobiti. S druge strane, Poljska s gotovo četrdeset milijuna ljudi očekivano je mnogo opreznija.

Slika ilustrira odnose veličina i pokazuje da masa BDP-a i novčana masa u Hrvatskoj i Bugarskoj zaostaju za udjelima prema populaciji (mi smo kao kap pored bazena). Lev i kuna su valute koje se nisu uspjele nametnuti ni vlastitim građanima.

Veličina gospodarstva ipak nije odlučujući faktor. Odlučuje politika, a ona se ne orijentira uvijek prema ekonomskim parametrima.

Na primjer, Mađarska nema očite koristi od upravljanja vlastitom valutom. Međutim, Viktor Orban, rodonačelnik euro skepticizma i projekta takozvane neliberalne demokracije na istoku, smatra da se daljnje integracije ne uklapaju u njegovu politiku. Stoga mađarsku odluku da se euro stavi na led treba tumačiti kao politički motiviranu, bez pretjeranog zagledavanja u ekonomske razloge. Poljska i Češka imaju sličan anti-europski sentiment kao Mađarska. No za razliku od nje, obje, a Poljska posebno, lako su prošle krizu 2009. Brzo su nastavile rasti. Iako monetarna politika nije bila razlog zbog kojeg su Češka i Poljska uspjele, ljudi ne razlikuju uzroke i posljedice. Prema načelu „ne popravljaj što nije slomljeno“, Česi i Poljaci vide samo potencijalne troškove u slučaju uvođenja eura, te postavljaju pitanja o rizicima: što ako se problemi s Italijom zaoštre? Što ako u euro području neka država ostane dužna drugim državama - tko će to politički i financijski riješiti? Iako postoje odgovori i za ta pitanja, njihova logika je: ne žuri, čekaj i gledaj što će biti - neka Nijemci prvo dovedu „svoju kuću u red“.

Prema tome, veličina gospodarstva, slab odgovor domaće monetarne politike na krizu 2009. i izostanak velikog anti-EU sentimenta među vladajućima, upućuju na Bugarsku (oko 7 milijuna ljudi) i Hrvatsku (oko 4 milijuna) kao prirodne kandidate za euro.

 

U euro području imat ćemo amortizere za krize koje izvan euro područja nemamo.Euro može pomoći da se ne ponovi 2009., kada je BDP pao za nevjerojatnih 7,3% BDP-a plus još pet godina stagnacije. Na raspolaganju će biti: otkup državnih obveznica od strane ECB-a, pristup „europskom MMF-u“ – Europskom mehanizmu stabilnosti, najniže moguće kamatne stope u krizi (u zadnjoj su na početku rasle umjesto da su pale).

Izostat će i opasne fluktuacije tečaja koje potiču ljude da posve napuste valutu – zamijene ju eurom (slučaj Hrvatske krajem 2008. i početkom 2009.). Uz opisane mjere, u nekoj budućoj krizi trebali bismo se odlijepiti od dna puno brže nego 2009.-2014. Istraživanja pokazuju da je za dugoročni razvoj važnije brže se odbiti od dna u recesijama, nego biti pri vrhu kada svima dobro ide.

Postoji i dio koji je teško pretočiti u brojke.

 Na konferenciji sam stekao dojam da su Nijemci spremni respektirati zemlju koja oživi europsku priču u ovo vrijeme uspona euroskepticizma. I to može biti dodatan razlog zašto ljudima treba dobro objasniti razloge zbog čega je za Hrvatsku korisno uvesti euro. No to se ne može učiniti birokratskim pozivanjem na Europski ugovor. Trebat će mnogo više tumačiti zašto bi koristi od uvođenja eura mogle biti veće od rizika. U Berlinu sam stekao moguće i pogrešan dojam da bi se na kraju moglo pokazati kako će projekt uvođenja eura naići na veće prepreke kod kuće nego kod europskih partnera.