Hrvatska je u proteklih godinu dana najdalje odskočila u jačanju konkurentnosti svoga gospodarstva među novim, tranzicijskim članicama EU. Kako je pokazalo izvješće Svjetskoga gospodarskog foruma za ovu godinu, Hrvatska se pozicionirala na 63. mjesto na svjetskoj ljestvici konkurentnosti, što je napredak za čak pet mjesta u odnosu na godinu prije.
Uspjeh je to koji svakako treba pohvaliti. No, još nije dovoljan za slavlje. Više je razloga zbog kojih nemamo ni razloga, a ni prostora za entuzijazam.
Prije svega, skok Hrvatske na svjetskoj ljestvici konkurentnosti rezultat je u najvećoj mjeri očuvanja makroekonomske stabilnosti, odnosno niske inflacije i dovođenja u red stanja u državnoj blagajni. Dobre smo ocjene dobili i za infrastrukturu, što u praksi znači da smo konačno bolje počeli povlačiti novce iz fondova EU.
No, tu uglavnom i prestaje priča o uspjesima, a vrata se otvaraju neuspjesima. Ili barem propustima. Prvi među njima odnosi se na već kroničnu hrvatsku boljku, izostanak strukturnih reformi. Unatoč napretku na ljestvici, Hrvatska je i dalje prebirokratizirana zemlja s velikim državnim sektorom i sporim pravosuđem.
Drugi minus odnosi se na nespremnost države i društva da se uhvate u koštac s izazovima 21. stoljeća, odnosno da jače potaknu inovacije i implementaciju novih tehnologija, bez čega ćemo u budućnosti samo nazadovati. Doduše, ne može se reći da se digitalizacija u Hrvatskoj ne događa, kao i da u njoj nema inovacija, ali sve je to kod nas presporo i premalo. Svakako nedovoljno za aktivno sudjelovanje u četvrtoj industrijskoj revoluciji.
Zbog svega toga, unatoč napretku na svjetskoj rang-listi konkurentnosti, i dalje imamo najnekonkurentnije gospodarstvo u EU. Slabu utjehu možda nam može predstavljati podatak da smo konkurentniji od zemalja zapadnog Balkana, koje još nisu članice EU. Ipak, moramo voditi računa i o tome da se na globalnom tržištu sve zemlje bore za svoje mjesto pod suncem, pa tako i za što bolji plasman na ljestvici konkurentnosti. Naša pozicija na toj listi u konačnici ovisi i o njima i njihovim potezima. To opet znači da ćemo ubuduće morati biti brži i bolji u promjenama od drugih. I dalje je otvoreno pitanje jesmo li za tako nešto sposobni.