Niti jedna od država jugoistočne Europe (JIE) u posljednjih 25 godina nije zaslužila naziv tigrića, odnosno niti jedno od gospodarstava nije uspjelo napraviti značajan iskorak u smislu ubrzanog rasta realnog BDP-a, a da isti nije uvjetovan ekstremno niskom početnom bazom i da nije kratkoročnog karaktera. Više je razloga zašto je tome tako, a osnovni je manjak globalno konkurentnih inovativno-poduzetničkih aktivnosti.
Zemlje jugoistočne Europe, pa tako i RH, još uvijek su ispod prosjeka razvijenih tržišta po broju građana koji se odlučuju za poduzetništvo. Pri investiranju treba biti oprezan, ali ljudi u RH još su uvijek prečesto sputani neproduktivnim razmišljanjem o eventualnom neuspjehu prilikom ulaska u poduzetnički svijet. Investicije se stopiraju nerijetko i zbog toga što zakonodavac učestalo mijena pravila igre. No, nisu samo Vlada i obrazovni sustav čimbenici koji utječu na nečiji stav prema poslovnim/poduzetničkim pothvatima. Financijski sektor još uvijek je nedovoljna podrška. Fondovi rizičnog kapitala su praktički nepostojeći u RH, a rezultati tzv. fondova gospodarske suradnje vjerojatno su pokopali eventualne daljnje inicijative u tom smislu. Banke kao potencijalni izvor financiranja inovativnih malih kompanija uopće ne treba uzimati u obzir.
Gledajući pozitivne aspekte, nove generacije nešto manje su opterećene eventualnim početnim neuspjehom. Treba isto tako primijetiti da u posljednjih pet do deset godina u Hrvatskoj imamo svijetlih primjera razvoja potencijalno globalno konkurentnih inovativnih proizvoda.
Napredak u domeni šire mogućnosti izvora financiranja nije velik, ali također postoji. Nekoliko je hvale vrijednih inicijativa, poput Progresa Zagrebačke burze, na kojoj mala i srednja poduzeća mogu pokušati prikupiti potreban kapital u zamjenu za dio vlasničkog udjela u društvu.
Kreditni rejting je napokon dosegao investicijsku razinu. Stopa zaposlenosti kod nas, kao i u drugim državama EU raste te je 2017. bila dosegla zacrtani cilj od 62,9%, ali sve ispod 75% - i to pod uvjetom da se tržištu dozvoli postupni, ali dugotrajno-korjeniti rebalans zaposlenih u privatnom s jedne i javnom sektoru s druge strane - jednostavno nije i ne bi smjelo biti zadovoljavajuće ako se nastoji krenuti prema potencijalnom BDP-u. Ipak, unatoč rastu zaposlenosti, i tu smo na začelju ljestvice EU. Može se zaključiti da usporenim koracima ostvarujemo ciljeve, nerijetko stihijski i na plimnom valu rasta trgovinskih partnera.
Ono što želimo kao gospodarstvo i društvo ostvarivati na održivim temeljima je rast realnog BDP-a po stanovniku. Odlazak ljudi iz Hrvatske prikazuje naše gospodarstvo nešto efikasnijim u odnosu na gospodarsko-društvenu realnost te prikriva inače suštinski bitnu potrebu za bržim rastom realnog BDP-a. Veći BDP po stanovniku, pokoja doznaka iz inozemstva roditeljima ili djeci onoga koji sada zarađuje u Dublinu ili Stuttgartu, a donedavno je bio nezaposlen - ide na ruku statistici, ali samo kratkoročno.
Od ukupno 12 država JIE (osim Turske) u 2017. i 2018. sve su ostvarile rast BDP-a. Relativna promjena BDP-a po stanovniku za isto razdoblje ukazuje na to da je RH ostvarila rast po stanovniku od cca 10%, dok je prosjek rasta iznosa BDP-a po stanovniku za gospodarstva JIE bio 12%. Ovaj pokazatelj trebao bi biti korigiran za promjenu broja stanovnika s obzirom na to da postoji vremenski odmak u objavljivanju BDP -a i broja stanovnika. Hrvatska je nakon Bugarske u relativnom iznosu imala najveći odljev (mahom radno sposobnog) stanovništva, što djeluje inflatorno na BDP po stanovniku, dok je broj stanovnika u Malti, Albaniji, Makedoniji, Sloveniji povećan.
Iz tog razloga bi nas i ovaj pokazatelj, odnosno BDP po stanovniku - ukoliko bi bio korigiran za smanjenje/povećanje broja stanovnika po navedenim državama - stavio na začelje grafa u prilogu. Treba imati na umu i to da su u navedenom razdoblju naši najvažniji trgovinski partneri ostvarivali gospodarski rast, što dodatno ukazuje na to da, grubo rečeno, ostvarujemo vrlo prosječan rast “ni krivi ni dužni”, odnosno na činjenicu da postoji dosta prostora za iskorištavanje neprepoznatih i zanemarenih potencijala.
Svakome je jasno da nismo ni kao gospodarstvo ni kao društvo spremni preuzeti ulogu JIE tigra. Ipak, ponekad je potrebno malo - nekakav društveni impuls, iskra, neka često nedefinirana točka preokreta i mijenja se svijest. Da bismo izazvali to “malo” treba imati konsenzus strateške vizije iz koje proistječe inicijativa, neumorna odlučnost, koja kaskadno potiče i najpesimističnije, one koji su izgubili vjeru u sustav i odlaze. Potrebni su inspirativni i neumorni pokretači koji udahnjuju život i donedavno ugasnulim Varteksima. Laste poput Rimca, Infobipa i Progresa gotovo da su izolirani slučajevi, ali možda ipak čine proljeće. A dolazak proljeća se u gospodarstvu može ubrzati (Irska), a njegovo trajanje produljiti (Australija).
Ili se možemo, kao i dosad, prepustiti plimi i nadati da će Kinezi investirati u nerentabilne investicije i izgraditi infrastrukturu po dumping cijenama ne narušavajući nam diplomatski status koji nam, doduše, u posljednjih desetak godina ionako nije donio previše opipljive koristi.