Slika prikazuje indeks realnog BDP-a u zemljama Nove Europe i Grčkoj od početka ovog stoljeća. Kretanje je bilo usklađeno do 2008. Hrvatska je ova najdeblja linija bez oznaka koja je prije krize rasla približno kroz sredinu šume linija. Nakon krize, Grčka uvjerljivo ispada iz šume. To je donja isprekidana linija u desnom dijelu slike. Međutim, i najdeblja hrvatska linija ispala je s tračnica. Indeks realnog BDP-a kreće se ispod prosjeka za EU-27 i europodručje (EA-19). Sve zemlje Nove Europe u desnom dijelu slike nalaze se daleko iznad Hrvatske. Detalji po pojedinim zemljama nisu bitni jer nisu pregledni, ali je korisno zapamtiti da je Estonija u vrhu grafikona. Ta zemlja je u manje od dvadeset godina gotovo udvostručila realni BDP. Može se, to je fantastičan rezultat.
Slika ne prikazuje odnose dostignutih razina razvoja (npr. Grčka je još uvijek razvijenija od Hrvatske), već dinamiku rasta u ovom stoljeću. U Hrvatskom slučaju, riječ je o prikazu dramatičnog razvojnog neuspjeha. Međutim, život u Hrvatskoj nije posve loš. Bijeg stotina tisuća ljudi iz zemlje doduše «malo» kvari sliku, ali barem iz perspektive vladajućih, nije teško odabrati utješne vijesti: počeo je gospodarski oporavak (doista, hrvatska linija se uzdiže u desnom dijelu slike), vratili smo investicijski rejting (BBB-, to nam je i bio cilj), raste broj zaposlenih (gotovo 2% u prošloj godini), i nikada nismo plaćali manju kamatu na državne obveznice (potkraj prošlog tjedna malo više od 1,7% na deset godina). Izgleda da je stabilnost doista najvažnija.
Ako se izdignemo iz perspektive tromjesečja ili godine i stvari pogledamo u duljoj vremenskoj perspektivi, onda hrvatski realni BDP prošle godine još nije dostigao predkriznu razinu. Kao ni zaposlenost. A široko slavljeni investicijski rejting vraćen je na razinu koju je ova zemlja prvi puta zaslužila još - u siječnju 1997.! I kamatu na dugoročne državne obveznice plaćamo gotovo dva puta više nego - Bugari.
Jedan način objašnjenja razlike između percipiranog/komuniciranog i stvarnog je da statistike ne valjaju, agencije za kreditni rejting ionako ne znaju svoj posao (i tko su one uopće da ocjenjuju države?), a možda i malo nismo imali sreće: naš najveći trgovački partner Italija u sličnoj je letargiji, što se sigurno odražava i na naše gospodarstvo.
Drugi način je izlistati popis stvari koje nam navlače zastor na oči: (1) nismo shvatili što nam se zapravo događa, (2) nismo se dogovorili oko razloga za naše relativno zaostajanje, (3) obrana fundamentalnog statusa quo prioritet je većine dobro organiziranih interesnih skupina i političkih stranaka, (4) relativna veličina državnog i šire definiranog javnog sektora naspram privatnog tolika je da nam još dobro ide. Najzanimljiviji je broj (5): slika pokazuje da se gospodarski razvoj odvija u valovima koji zahvaćaju sve zemlje. Mi zapravo putujemo u zajedničkom mjehuru. Val je isti za sve, samo neki surfaju na krijesti, a neki lamaću rukama dok položeni potrbuške na dasci pokušavaju uhvatiti malo od energije pri dolu velikoga vala. I ovi poput nas napreduju - šlepajući se na onome što je od vala ostalo. Kako leže na dasci, postižu to bez nekog osobitog napora.
Pravo pitanje glasi kako stati na dasku na brijegu velikoga vala. To već zahtijeva rješavanje stvari od (1) do (4), a to znači mnogo liberalnije ekonomske politike kakve su provodile zemlje pri vrhu prikazanog intervala rasta: razvoj tržišta kapitala, privatizacije, privlačenje stranih ulaganja, reforme javne administracije radi otklanjanja barijera ulaganju i poslovanju, ukratko, profesionalizacija i depolitizacija cjelokupne gospodarske sfere. A ne, kao ovdje, njeno konstantno davljenje u glibu politike.
Osim poslovnih ciklusa, postoje i oni politički. Domaća politika ne određuje visinu i tajming vala - to zavisi o globalnim kretanjima - ali određuje na kojem ćemo se dijelu vala naći. Preneseno na sliku, politika utječe na to hoćemo li putovati bliže gornjem ili donjem rubu intervala. U ovom političkom ciklusu velike promjene položaja više ne može biti. Uskoro će duga ljetna pauza, a onda ide red izbora, red diplomacije. Gotov mandat. Podvuče li se crta, ova je vlada provela vrijeme baveći se s dva poduzeća i uglavnom ne radeći dramatične pogreške kao nekoliko prethodnih. Čak je napravila i jedno fino prilagođavanje poreznog sustava i proračuna. Najavila je uvođenje eura i to je manje više to što je vrijedno pamćenja.
Ali, vrijeme leti. Sada je trenutak za okretanje budućnosti; za otvaranje rasprave o sljedećem (političkom) ciklusu: kako proširiti svijest i graditi saveze za bolje ekonomske politike oko kojih prvo treba postići visok stupanj suglasnosti u društvu, da bi bile provedive? Ili je ovo pitanje izlišno? Na koncu, šlepanje je ugodna povijesna sudbina. U našoj metafori s daskom za surfanje, kao u starom vicu: ležiš, a ideš. Samo, to je opasno: ako zakasniš na val, sljedeći bi te mogao poklopiti.