Jednakost šansi

Fokus na krive probleme: Borite se protiv siromaštva, a ne protiv nejednakosti

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.1.2018. u 16:27

AUTOR:

OBJAVLJENO:

15.1.2018. u 16:27

Zagreb, 180816. HUP.
Radnicka 52.
Predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i politickih opcija na okruglom su stolu u organizaciji HUP-a i izdavaca Hanza Media raspravili temu Fiskalna konsolidacija, javni dug i upravljanje drzavnom imovinom. To je prvi od predvidjena cetiri okrugla stola uoci nadolazecih parlamentarnih izbora na kojima ce poslodavci i predstavnici politickih stranaka razgovarati o mogucim rjesenjima kljucnih i ogranicavajucih problema za gospodarski rast.
Na fotografiji: Velimir Sonje.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / Hanza Media

Velimir Šonje, Arhivanalitika

Ekonomski lab

Hrvatska javnost godinama sluša priču o srednjoj klasi koja nestaje, a nejednakosti rastu. Na tome tragu, Nostradamus rastućih nejednakosti i jedan od inspiratora slogana “1:99”, Francuz Thomas Piketty, ujedno i autor bestselera “Kapital u XXI. stoljeću”, koji je i kod nas promptno preveden 2014., prije nekoliko je godina primljen kao kralj u Hrvatskoj. Primio ga je premijer i održao je predavanje u prepunom HNK.

Francuz je skupio statističke podatke koji su uputili na dugoročan rast nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva. Uz to, smislio je jednu prilično pojednostavljenu verziju ekonomske teorije rasta prema kojoj nužno dolazi do dugoročnog ekonomskog raslojavanja.

Kritičari su otpočetka upozoravali na probleme s podacima, pretjerano restriktivnim teorijskim pretpostavkama i veoma različitim trendovima nejednakosti u pojedinim državama koji ne podupiru Pikettyjevu tezu. No, medijska je buka bila prejaka i Francuz je dvije godine uživao status neupitne globalne akademske zvijezde, osobito u lijevim krugovima.

Stoga njegov posjet Zoranu Milanoviću u travnju 2015. nije bio slučajnost. Cijela europska ljevica, pa tako i naša, luta u idejnoj krizi političkog identiteta. Iz te perspektive, Pikettyjev fokus na nejednakosti i “pravedno” oporezivanje činio se kao spasonosno rješenje u traženju novih lijevih identiteta i politika. Josip Tica, profesor ekonomije i član Savjeta SDP-a, pisao je o tome da je porezna politika glavni kriterij novog razlikovanja ljevice i desnice.

Iluzija spasa ljevice na krilima Pikettyja kratko je trajala. Najnoviji podaci iz Ankete o dohotku kućanstava pokazuju da u proteklih desetak godina nema značajnijeg porasta nejednakosti u EU mjereno Gini koeficijentom (ovo su provjereni podaci Eurostata): blagi rast nejednakosti vidi se u Italiji, Grčkoj, Bugarskoj, Danskoj, Španjolskoj, Litvi, Austriji, Sloveniji, Švedskoj i na Cipru, a blagi pad u Belgiji, Irskoj, Estoniji, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Finskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i - Hrvatskoj. O tome je Ivica Brkljača detaljno pisao prošli tjedan. I među zemljama u kojima nejednakosti dohodaka rastu, kao i među onima u kojima padaju, ima gospodarski uspješnih i neuspješnih država (u skupini s rastućim nejednakostima su Cipar i Austrija, a u onoj s padajućima Irska i Hrvatska). Teško je uočiti pravilnosti u odnosu gospodarskog rasta i promjena nejednakosti unutar EU.

To, međutim, nije jedini problem s konceptom nejednakosti. Piketijevski pogled na nejednakosti usmjerava pozornost na gornjih 1 posto ili 10 posto s najvećim dohocima. Njihove se zarade čine moralno sumnjivima iako su tamo poduzetnici čija se iznimna bogatstva u velikoj mjeri mogu pripisati inovacijama koje su se proširile na široke slojeve stanovništva i pridonijele rastu životnog standarda.

Fokus na krive probleme Pikettyja je naveo na zalaganje za snažno progresivno oporezivanje dohotka i imovine. Mnogi su se pozivali na tu logiku i kada su napadali Lalovčeve (2015.) i Marićeve (2017.) zahvate u rasterećenju oporezivanja dohotka. Međutim, u oba je slučaja došlo do rasterećenja troška rada i rasta potrošnje, što je pogodovalo gospodarskom rastu, a gotovo uopće nije djelovalo na povećanje nejednakosti.

Ti slučajevi potvrđuju da je jako teško predvidjeti kako će se neka mjera politike povezati s promjenama nejednakosti i kako će se promjena nejednakosti povezati s promjenama siromaštva (osim ako ne uspoređujete Dansku i Brazil, ali mi se ovdje ipak krećemo u okviru EU). Zbog toga je licemjerno lamentirati nad gornjih 1 posto ili nad srednjom klasom koja (navodno) nestaje, zagovarati progresivne poreze kao da su oni besplatan ručak (iako mogu jako oštetiti proces razvoja), a u isto vrijeme šutjeti o siromaštvu i ne činiti sve da se ono iskorijeni. Siromaštvo je primarna briga zajednice, a ne nejednakost.

 

Zagovaram striktnije razdvajanje tema nejednakosti i siromaštva i fokus na drugo. Nejednakost se teško mjeri i njome se lako moralno manipulira (pretvara se u priziv moralne panike i donošenje sudova o tome koliko nekom čovjeku novca “treba” bez ikakvih realnih uporišta). S druge strane, mjerenje siromaštva, njegovo isticanje u prvi plan, suzbijanje, pa i težnja nedostižnom idealu (koji nije socijalistički ni socijaldemokratski, ali je liberalni), a koji zovemo jednakost šansi, politika je u domeni mogućega.

Zbog toga tekst završava tablicom koja pokazuje kako se Hrvatska pozicionira u EU u pogledu siromaštva, odnosno materijalne deprivacije. Prema općim stopama materijalne deprivacije, stojimo lošije od prosjeka EU - osobito ako se stopa definira kao nedostatak triju stavki bitnih za moderan i dostojanstven život. Međutim, prosječan broj nedostajućih stavki u Hrvatskoj manji je od prosjeka EU, što se reflektira i kroz položaj blizu prosjeka EU kada je riječ o postocima populacije koja ima problema s grijanjem (manje od desetine, približno kao prosjek EU) ili koja ne može zamijeniti istrošeni namještaj (četvrtina, bolje od prosjeka EU).

Postoji mnoštvo drugih važnih indikatora deprivacije koje treba istražiti, a koje Eurostat ne mjeri standardno; na primjer, kako u školskom sustavu otkrivati i razvijati dječje talente bez obzira na socioekonomski status roditelja. To su prava pitanja za razvoj jednoga društva, a ne lamentiranje nad rasponima (zarađenih) dohodaka i sudbinom “srednje klase”. Njoj nije toliko loše, osobito ako je zaklonjena u državnom sektoru i ima moćne političke mecene (svoje članove) koji joj omogućuju razne privilegije u odnosu na slabije stojeće ljude koji se nisu zaklonili pod Vladine skute i bore se za dostojanstven život na otvorenom tržištu.

Rasprave & rješenja javna je tribina Hanza Media Grupe za promociju suvremene ekonomske misli te sučeljavanje stavova, kao i predlaganje solucija