Već nekoliko kolumni zaredom posvećujem ovaj dragocjeni kolumnistički prostor barem djelomično problematici suvremenih monetarnih politika te mi već postaje pomalo nezgodno proizvoditi varijacije na sličnu temu jer sam svjestan kako velik broj ljudi centralno bankarstvo ne zanima, barem ne dovoljno kako bi o njemu čitali od subote do subote. Međutim, financijska drama na američkom tržištu novca, koja je trajala cijeli prošli tjedan, od izuzetne je važnosti za razumijevanje dilema s kojima su suočeni neki od najvećih svjetskih monetarnih sustava, kao što su američki, europski ili japanski. Uz to, postoji određena obveza informiranja dijela domaće javnosti o tome da su na početku ovog tjedna kamate na američkom tržištu novca kad su u pitanju tzv. repo poslovi, odnosno prekonoćne pozajmice skočile na zastrašujućih 10 posto, premda ih moćne Federalne rezerve žele držati na razini 2-2,5 posto. Pilot je izgubio kontrolu.
Taj financijski triler u američkoj zoni kratkoročnih pozajmica hrvatski su mediji u potpunosti prešutjeli iako se prvi put vrlo jasno vidjelo kako nešto sistemski nije u redu kad je u pitanju dizajn suvremenih monetarnih politika koje karakteriziraju ekstremno niske, pa čak i negativne kamatne stope kombinirane s quantitative easing (QE) programima.
Početkom ovog tjedna FED je oslobodio čak 75 milijardi dolara kako bi se zadovoljila glad za cashem. Nakon tog prvog dana drame na tržištu novca poslovni mediji mirno su objašnjavali da nema većih problema jer (kao) igrom slučaja američke banke imaju male rezerve casha te se nezgodno poklopilo prikupljanje novca za plaćanje poreza s odljevom zbog namire kupona američkog Treasuryja te još k tome s iznenadnom potrebom dijela tržišta za gotovinom nakon također iznenadnog i doista nepredvidivog skoka cijene nafte. Ta jednostavna priča koja je nudila tehničko objašnjenje šokantnog vapaja za cashem mogla se prodavati možda još u utorak, i to naivnijim dijelovima poslovne zajednice. No, svoje izvanredne akcije zadovoljavanja gladi za gotovinom FED je morao nastaviti sve do petka, tj. zadnjeg radnog dana ovog tjedna. U petak su već krenule priče kako bi FED, “kad bi u njemu bili racionalni”, otvorio stalni prozor za osiguravanje likvidnosti na američkom tržištu prekonoćnih pozajmica, odnosno repo poslova. Poremećaj je velik, ogroman sistemski.
U prvom tjednu stišavanja početne panike zbog nedostatka casha FED je na stol gurnuo stotine milijardi dolara. Ništa slično nije viđeno od velike financijske krize 2008., s jednom bitnom razlikom: sada ne postoje bilo kakvi ozbiljni pokazatelji recesije, američko gospodarstvo uživa najdulje razdoblje ekspanzije u svojoj povijesti. Bizarno.
Nabrojat ćemo tri pouke/pitanja koje proizlaze iz ludog tjedna na američkom novčanom tržištu.
Prvo, jesu su li svojom eksperimentalnom monetarnom politikom centralni bankari toliko distorzirali suvremena financijska tržišta da više ni sami ne razumiju gdje i kako mogu nastati ugrušci u financijskom krvotoku? Vrlo ugledna kolumnistica The Financial Timesa Gillian Tett usporedila je američke centralne bankare s pilotima koji je tijekom leta toliko redizajniran da oni uopće više ne znaju što bi moglo uzrokovati problem za vrijeme turbulencija. Da je gospođa Tett bila samo malo zločestija, mogla je upitati ima li još uopće pilota u avionu ili nešto panično pokušavaju učiniti slučajni putnici, i to na letjelici na kojoj bujaju malformacije kao da je živo biće, a ne tehnička naprava.
Drugo, zašto još nema javne rasprave centralnih bankara o tome kako uopće izaći iz eksperimentalnih monetarnih politika kad je teški financijski tjedan u Sjedinjenim Državama očigledni dokaz da se trebamo pitati je li uopće moguć izlaz iz politike koja je kombinirala negativne kamate s quantitative easingom? Naime, upravo je QE prouzročio svojedobnu eksploziju rezervi banka koje su u 2014. dosegnule 2,9 bilijuna dolara, ali je FED, potpuno zdravorazumski, preokrenuo QE te su te rezerve smanjene na 1,3 bilijuna dolara do kraja ovog ljeta. Kako je moguće da ti svemogući centralni bankari, koji si utvaraju da mogu krojiti gospodarske cikluse, zaposlenost i cijene, nisu vidjeli da tih 1,3 bilijuna nije dovoljno za normalno funkcioniranje novčanog tržišta bez šokova? I znaju li uopće koliko je potrebno? Ponudit ćemo odgovor: nisu niti mogli znati jer su lansirali eksperimentalni QE naslijepo, tj. bez da su mogli vidjeti gdje idu, pa su još manje mogli znati što će se događati kad pokušaju iz njega izaći. Otužno.
Treće, što ako ovakva vrsta nepredvidive volatilnosti koju smo gledali ovaj tjedan u Sjedinjenim Državama postane ono što neki vole nazivati “novo normalno”, a zapravo bi se lako pretvorilo o potpuno nekontrolabilnu ekonomsku realnost s teškim političkim i socijalnim posljedicama. Nadajmo se da do tako nečega neće doći, ali ipak valja postaviti i pitanje hoće li se jednog dana suditi centralnim bankarima jer su kao neizabrani moćnici provodili najveći eksperiment u svjetskoj financijskoj povijesti? Zbog čega su se uopće pravili pametni poput bogova umjesto da su jednostavno priznali kako političari moraju početi rješavati nagomilane strukturne probleme ekonomskog, mirovinskog, socijalnog i zdravstvenog sustava?
Zaključno valja reći da će pametni ljudi u američkim Federalnim rezervama sigurno uspješno riješiti ovaj problem s likvidnošću američkog novčanog tržišta jer za to imaju sasvim dovoljan spektar centralnobankarskih instrumenata. No, isto tako valja znati da je poučni tjedan vjerojatno tek predigra burnih događaja koje će uzrokovati nekonvencionalna monetarna politika. Kad bi bar Europska unija poučena ovim američkim primjerom prestala zazivati još eksperimentalne monetarne politike, bili bismo na puno sigurnijem teritoriju nego ovako kada na potencijalnu recesijsku vatru dodajemo monetarno ulje.
Ključni američki poučak za investitore na cijelom planetu glasi: što više QE promijeni globalne financije, to će biti teže predvidjeti zastoje u mašini. S tim riječima gospođe Tett apsolutno se slažem.