Niti jedna relevantna svjetska financijska institucija zasad nije službeno nagovijestila recesiju. Ipak, riječ kriza sve se češće i češće spominje i to ne samo u financijskim krugovima već i u medijima uz niz pokušaja da se predvidi izvorište, uzrok, jačina i svi ostali detalji koji bi vam pomogli u zaštiti ušteđevine i investicija ili čak omogućili da zaradite nešto. Da, i to je moguće. Kako ono ide, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.
Gotovo svatko ima neko svoje viđenje s potencijalnom katastrofom ovdje ili ondje. Jedno od češćih objašnjenja je da stanje rasta traje već prilično dugo pa je logično da mora doći i poneka kriza. Optimisti pak kažu da je usporavanje rasta čak i dobro jer barem će kriza doći polako i prirodno pa se na nju stignemo i pripremiti i djelovati, a posljedice neće biti tako razarajuće kao što su bile posljednji puta.
Sukladno tome, Europska centralna banka (ECB) reagirala je mjerama monetarne politike. Inicijalno sam napisala kako su uvedene nove mjere, ali sam se potom ispravila budući da u njima zapravo i nema ništa novog i baš zato sam skeptična oko očekivanih pozitivnih učinaka.
Naime, depozitna kamatna stopa centralne banke je spuštena dublje u negativan teritorij sa -0,4% na -0,5%. Ovo je kamatna stopa koju banke u eurozoni dobivaju ako višak svojih sredstava prekonoćno deponiraju kod središnje banke. Kada je kamatna stopa negativna, banka zapravo „plaća“ da bi deponirala višak svojih sredstava i to bi je (barem u teoriji) trebalo potaknuti da višak sredstava plasira stanovništvu i korporacijama. Naravno, problem nastaje kada banke nemaju kome plasirati sredstva ili još bolje rečeno, kada nemaju kvalitetnih klijenata kojima bi ih mogli plasirati jer intencija naravno nije gomilanje mase kredita koji u konačnici neće biti otplaćeni. Centralna banka potiče kreditiranje i kroz pružanje dugoročnih, izuzetno povoljnih kredita bankama koje oni potom mogu plasirati svojim klijentima.
Nadalje, ECB je najavila kako će ponovno započeti s programom otkupa obveznica po mjesečnoj stopi od 20 milijardi eura. Cilj navedenog je spuštanje prinosa na državne obveznice koje tada postaju manje atraktivna investicija pa bi se svi oni s viškom financijskih sredstava trebali okrenuti ulaganjima u privatni sektor i tako potaknuti rast BDP-a. Ovo je sasvim logično jer što ćete ako štednja ne nosi kamate, a negativni prinosi u Njemačkoj vam kažu da im morate platiti da im posudite novac. Naravno, sve nije tako jednostavno jer uvijek možete iznijeti kapital u neku drugu ekonomiju (recimo SAD gdje su kamatne stope i dalje u plusu, a ako ste investirali u povoljnom trenutku zaradili ste i na rastu vrijednosti dolara). Dodatno, iskustvo je pokazalo i kako su mnogi voljni podnijeti negativne kamatne stope kako bi držali svoj kapital na sigurnom. Najbolji primjer je Švicarska (negativna kamatna stopa od -0,75%) koja se kao poznato sigurno utočište već godinama bori sa snažnim priljevom kapitala i posljedično pretjeranim jačanjem vlastite valute.
Svi navedeni instrumenti u prošlosti su se pokazali uspješnima u borbi s recesijama. Ono što je ovog puta drugačije jest da ECB (za razliku od američke centralne banke) od posljednje krize do sada nije uspjela uopće provesti normalizaciju monetarne politike pa u novi silazni ciklus ulazi sa znatno užim manevarskim prostorom i neistraženim teritorijem rekordno niskih kamatnih stopa. ECB je pritom naglasila kako bi kamatne stope u budućnosti mogle biti i niže, ali već sada se raspravlja o potencijalnoj prevagi negativnih nad pozitivnim učincima daljnjeg pada kamata.
Dakle, imamo situaciju u kojoj eurozona u periodu najsnažnije ekspanzije nije uspjela značajnije smanjiti visinu javnog duga, a kamoli svesti ju na pretkrizne razine usprkos rekordno niskim kamatnim stopama. Sada taj visoki javni dug ograničava države u financiranju projekata kojima bi se potaknuo ekonomski oporavak. Inflacija se i dalje nalazi daleko od srednjoročnog cilja centralne banke od 2% i dok nitko ne predviđa recesiju na razini eurozone, u kontekstu pojedinih ekonomija poput Njemačke to više nije stran pojam. Teško mi je povjerovati kako će minimalni pomaci s postojećih mjera u kojima je eurozona i zapala u poteškoće sada polučiti neke spektakularne učinke.
Dvoumim se tako između dva scenarija. U prvom, Mario Draghi „drži vodu dok majstori ne odu“ i čeka da njegovo mjesto preuzme nasljednica Lagarde pa sve ovo više neće biti njegov problem. U drugom scenariju, ECB pokušava prikazati javnosti kako imaju mjere i instrumente kako bi spriječili daljnje narušavanje ekonomskog stanja, nadajući se pritom da će u međuvremenu Kina se oporaviti, Brexit riješiti, a Trumpa zamijeniti netko tko neće izazivati toliko neizvjesnosti i turbulencija. Sve navedeno nije nezamislivo i možda se uistinu i ostvari, ali to ne mijenja činjenicu da je eurozona suočena s nizom ozbiljnih poteškoća koje će jednom doći na naplatu i kako, u nedostatku vlastitih instrumenata, sve više i više ovisi o spletu zbivanja u vanjskom okruženju. Pravi problem će nastati ako izostane oporavak istog.