S nevjericom sam gledao isječke presice ministra Pavića o onome što on naziva mirovinskom reformom i iznova sam se šokirao koliko je taj čovjek sklon izvrtanju činjenica. S obzirom na to da mi se čini kako u većem dijelu opće javnosti vlada nerazumijevanje toga što Pavić namjerava, još jednom ću pokušati objasniti prirodu obmana proizvedenih u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava.
Pavić je na presici novinarima ponudio izračun koji pokazuje kako će prema njegovu modelu penzije iz prvog stupa biti povoljnije nego one kombinirane iz prvog i drugog stupa. U toj matematici ministar je nepošteno promijenio jednadžbe prema kojima bi se na fer način trebale izračunavati mirovine kako bi ih se uopće moglo uspoređivati.
Pavić mirovinu iz prvog mirovinskog stupa računa kako bi trebalo: mirovina iz prvog stupa plus dodatak od 27 posto. No, kad računa kombiniranu mirovinu, onda računa samo mirovinu iz prvog stupa plus mirovinu iz drugog stupa, a trebao bi obračunavati mirovinu iz prvog stupa plus mirovinu iz drugog stupa plus dodatak od 27 posto. U tom zadnjem slučaju bi, naravno, većina kombiniranih mirovina bila povoljnija od Pavićevih iz prvog stupa.
Zašto ministar Pavić predlaže diskriminaciju budućih umirovljenika koji su štedjeli u drugom stupu, tj. zbog čega ne želi priznati dodatak od 27 posto ljudima koji taj isti dodatak plaćaju iz svojih doprinosa i poreza sadašnjoj generaciji umirovljenika?
Odgovor na pitanje iz prethodnog pasusa vrlo je jednostavan: država se želi domoći našeg novca. Čista etatistička pohlepa: važna je država, a ne mi, mirovinski osiguranici.
Puno toga je sporno u idejama ministra Pavića. Evo pet najspornijih dijelova:
Prvo, Pavić je na presici rekao da za financiranje dodatka od 27 posto do 2040. godine nedostaje 40 milijardi kuna. Želio je stvoriti dojam potpuno neprihvatljivog, neodrživog troška. Zamagljuje cilj. U godinama koje dolaze potencijalni trošak vrlo je mali i odnosi se na umirovljenike koji nisu dovoljno dugo štedjeli u drugom stupu. Radi se, ljudi moji, o mizernih 50-ak milijuna kuna do 2020. koje država ne bi osjetila kao značajno probijanje proračuna. Kasnije taj trošak raste, ali opravdano. Želi li itko živjeti od penzija koje će biti jednako loše ili lošije nego što su sadašnje? Radi se najviše o 1,8 milijardi kuna godišnje. Zar je 1,8 milijardi puno u državi koja mimo mirovinskog fonda godišnje iz proračuna troši 16 milijardi kuna za isplatu mirovina, i to zato što je prvi mirovinski stup davno bankrotirao? Na razne povlaštene skupine može se bez problema godišnje potrošiti isti ili viši iznos, a ljudi koji su godinama izdvajali za drugi stup moraju se odreći svoje ušteđevine kako bi sami plaćali svoj dodatak od 27 posto? Zašto? To nema nikakve veze sa zdravim razumom. To je čisti primjer okrutne međugeneracijske diskriminacije.
Drugo, ako Pavić računa s uštedom od 40 milijardi kuna tako što će ucjenom natjerati ljude da prebacuju svoj novac iz drugog mirovinskog stupa državi, mora se naglasiti da nas sve skupa smatra magarcima. Kakva je to ušteda ako će tih 27 posto ipak biti isplaćeno uz uvjet prebacivanja naše privatne mirovinske ušteđevine u prvi stup? Uštede tu nema. Možemo govoriti samo o otimanju privatne mirovinske ušteđevine. Pavić je, dakle, otimačinu nazvao uštedom. Čudan čovjek.
Treće, ako će za isplatu dodatka od 27 posto trebati 40 milijardi kuna do 2040. te ako se procjenjuje da će oko 95 posto ljudi povući svoje ušteđevine iz drugog stupa zbog Pavićeve ucjene, onda to znači da nam Pavić dugoročno planira uzeti 85 milijardi kuna da bi lažno pokrio “trošak” od 40 milijardi. To je, dakle, dvostruka obmana. Što će s “viškom” od 45 milijardi? Kratkoročno će vlast dobiti nešto bolju ‘krvnu sliku’ javnih finacija, a dugoročno će proizvesti socijalnu katastrofu biblijskih razmjera.
Četvrto; neprihvatljivo je to što ministar Pavić primjenjuje retoriku u kojoj riječi uopće ne korespondiraju s činjenicama. Mućenje vode zamutit će izlaze iz problema. Pavić tako govori o namjeri jačanja drugog stupa i mirovinskih fondova, čak hvali mirovince, ali s druge strane, tjera ljude da prebacuju novac iz tog drugog stupa te de facto uništava smisao postojanja mirovinskih fondova. Bude li Pavić povećao izdvajanja za drugi stup, kao što je cinično najavio, to će biti potpuno besmisleno jer ćemo morati više izdvajati, ali ne za sebe i svoju privatnu uštedu, nego za državu koja nam uopće neće i ne može jamčiti visinu naše buduće mirovine. Pavić hvali mirovinske fondove i govori da su uspješni u razdoblju kad njihovi rezultati postaju upitni. Pavić govori da je cijelu akciju spremio kako bi zaštitio buduće umirovljenike s niskim uštedama u drugom stupu, ali zapravo podiže važnost prvog stupa koji je, ponavljam, propao te buduće umirovljenike vjerojatno osuđuje na nesigurnije i niže mirovine nego što su danas. Prosječna mirovina danas je oko 2600 kuna, a nakon 10-15 godina uz Pavićevu reformu mogle bi lako biti 2000 kuna i stizati svaki drugi mjesec. Što nam jamči da neće biti tako crno? Biološka činjenica zvana Pavić koja nas ustrajno obmanjuje?
Treba znati da je individualiziranje mirovinske štednje jedini put koji u zemlji poput Hrvatske koliko-toliko garantira isplatu mirovine u budućnosti. Odnos broja zaposlenih i umirovljenika te vrlo niska stopa fertiliteta čine sustav u kojem dominira prvi mirovinski stup potpuno neodrživim.
Ono što me je najviše osobno razočaralo u novonastaloj situaciji jest ponašanje menadžera mirovinskih fondova. Od mirovinske reforme do danas napisao sam desetke i desetke tekstova u kojima sam hvalio ulogu mirovinskih fondova i davao im na važnosti. Svjesno sam prešućivao njihove slabosti kako ne bih davao prostor ridikulima koji su i dalje slijepo nastavili vjerovati u ruinu prvog mirovinskog stupa. Ponovio sam barem pedeset puta od 2002. naovamo da je mirovinska reforma jedini svijetli primjer sistemske reforme koji je kvalitetno vođen te je samo treba nastaviti. Naivno sam vjerovao da se podrazumijeva nastavak mirovinske reforme, baš kao i ravnopravna isplata dodatka od 27 posto osiguranicima u drugom mirovinskom stupu. Međutim, izgleda da su barem djelomično bili u pravu oni koji su zločesto tvrdili da su menadžeri fondova indirektno zaposlenici banaka koje su vlasnice društava za upravljanje mirovinskim fondovima te zapravo nisu previše zainteresirani za dobrobit svojih klijenata, osim ako ona nije usko povezana s njihovim bonusima i interesima njihovih vlasnika. Čak i ako odbijemo vjerovati u tu tezu, kako objasniti suzdržanost menadžera mirovinskih fondova koji su svi redom i te kako svjesni da cijela priča s mirovinskom štednjom u drugom stupu za njihove klijente nema smisla ako im se ne prizna dodatak od 27 posto? Zašto nisu stali iza javne kampanje protiv zloćudnih ideja ministra Pavića? Cijelo vrijeme, znali su što radi. Zašto se, gledano u konačnici, menadžeri mirovinskih fondova ponašaju kao da su agenti interesa države, a ne nas, svojih klijenata, koji im godinama plaćamo provizije za upravljanje našim novcem? Možda zato što su oduvijek i bili agenti interesa države i svojih poslodavaca, a ne mirovinskih štediša?
Gospodo mirovinci, pa vi ste trebali zbog Pavićevih ideja održati barem jednu pristojnu presicu o velikoj nepravdi počinjenoj vašim klijentima. Vjerujete li, gospodo mirovinci, da ima ikakvog smisla to što smo mi, vaši klijenti, godinama uplaćivali svoj novac kako biste vi 75 posto tog novca prosljeđivali državi kupujući njezine obveznice, a sad ćete još odšutjeti ucjenu u kojoj država traži da njoj uplatimo novac koji smo godinama uplaćivali na svoje privatne mirovinske račune? Nije to dobro, niti fer. Pa godinama si isplaćujete plaće i dobit od naših provizija na uplate mirovinske štednje, a sad vam je svejedno radite li za nas ili državu.
Najgore je što su se, izgleda, i Pavić i mirovinci pomirili da će mučno mučko mučenje od rastakanja drugog mirovinskog stupa trajati i trajati. Naime, novac će se iz drugog stupa prema državi cijediti polako; kako će koji osiguranik odlaziti u mirovinu, prebacivat će svoj novac Paviću ili nekom drugom ministru. Zašto bih ja plaćao proviziju mirovinskom fondu računajući s tako žalosnom sudbinom svoje mirovinske ušteđevine? Poštenije je odmah ukinuti mirovinske fondove. Prije toga treba osnovati Udrugu za zaštitu interesa štediša drugog mirovinskog stupa koja će poduzeti pet akcija: prvo, podnijeti ustavnu tužbu zbog diskriminacije budućih umirovljenika, drugo, zatražiti privremenu mjeru blokade sve imovine u drugom mirovinskom stupu zbog prevarantskog djelovanja Vlade RH, postaviti zahtjev za isplatu sve privatne mirovinske štednje na privatne račune osiguranika, četvrto, zatražiti povrat kroz rate adekvatne pojedinačne alokacije sveg novca kojeg smo kao mirovinski osiguranici i porezni obveznici izdvajali za isplatu dodatka od 27 posto postojećim umirovljenicima i, peto, inicirati nastavak mirovinske reforme u smjeru individualizacije mirovinske štednje, ali bez mirovinskih fondova s monopolom na centralnu poziciju kad je u pitanju privatna mirovinska štednja.
Osobno nemam problema s time da idemo sa shemom porezno zaštićenih mirovinskih računa (nešto poput 401(k) u Americi), baš kao što nemam baš ništa protiv toga da u ovom dijelu važniju ulogu odigraju banke i osiguravajuće kuće. No, imam protiv toga da nam sve ušteđeno uzme država jer empirija govori da će to i rasprčkati.