Izdvojeno mišljenje

Deset neuralgičnih točaka koje mogu biti otponac nove recesije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.10.2018. u 13:43

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.10.2018. u 13:43

, Image: 373359710, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Euri

Moram priznati da kao novinar imam pomalo čudnu profesionalnu deformaciju: još od faksa zanima me monetarna politika. Iz nekog razloga ni nakon više od četvrt stoljeća nije me napustilo ono ugodno uzbuđenje intelektualne radoznalosti dok čitam priče o monetarnom upravljanju, novcu i njegovoj povijesti, isto onakvo kakvo sam imao čitajući “Tajne hrama” kolege novinara Williama Greidera tamo negdje početkom devedesetih. Ovo napominjem samo zbog toga da vam svima koji ovo čitate ne zvuči baš previše čudno kad pročitate da sam se prošli tjedan ushitio kad sam pročitao da će bivši legendarni guverner američkih Federalnih rezervi Paul Volcker objaviti autobiografsku knjigu. Ne brinite, neću pisati kolumnu zbog svojeg uzbuđenja monetarnom politikom koje me je natjeralo da se već predbilježim za Kindle izdanje Volckerove knjige “Keeping at it”, koje će biti dostupno tek od 30. listopada, nego zbog onoga što je veliki Volcker izjavljivao u povodu najave svoje knjige. Budući da je riječ o inače vrlo odmjerenom čovjeku, kojeg je mnogo više tijekom karijere karakterizirala snaga poteza nego težina riječi, iznenadio me sljedećom rečenicom: “We’re in a hell of a mess in every direction”.

Zašto je 91-godišnji starac ozbiljno narušenog zdravlja zabrinut za stanje Amerike i svijeta? Riječ je, naime, o čovjeku koji se znao hrvati s problemima. Još krajem osamdesetih slavili su ga (citirat ću jedan od hvalospjeva) zbog “ekstraordinarnog integriteta i intelektualne moći” uz pomoć kojih je slomio izrazito visoku inflaciju iz 70-ih i početka 80-ih te eru nestabilnosti dolara priveo kraju. Bilo je puno razloga zašto su ga u predgovorima ranijim biografijama nazivali “darom američkoj naciji”. Volcker je imao dovoljno pameti i hrabrosti bez obzira na silne otpore da podigne kamate centralne banke do u jednom trenutku nevjerojatnih 20 posto (sredinom 1981.), ali je isto tako vrlo pozitivno komentirao potpuno suprotnu politiku Bena Bernankea koji je branio Sjedinjene Države od recesije hiperekspanzivnom monetarnom politikom - drastičnim rezanjem kamata i quantitative easingom.

Kad čovjek poput Volckera, koji nije zadojen nekom posebnom doktrinom, nego je dosljedni praktičar, kaže da vidi nered svugdje oko sebe, odnosno počne pokazivati duboku skepsu prema izvršnoj vlasti te uz to još pojašnjava da su se Sjedinjene Države počele pretvarati u plutokraciju bogatih koji novcem i lobističkim mehanizmima počinju usmjeravati ne samo Ameriku, nego i planet, onda, ponavljam i naglašavam, zasigurno morate znatiželjno podići obrve te se upitati što to sve brine izrazito visokog i snažnog čovjeka koji je slomio Jimmyja Cartera, a nije popustio pred pritiscima Ronalda Reagana.

Sudeći po tome što priča u povodu izlaska knjige, čini mi se kako će Volcker progovoriti o svojoj frustraciji činjenicom da se državništvo sve više svodi na uspješnost u vođenju političkih debata, a sve manje na pravu vještinu upravljanja. Zabrinut je jer je, objektivno, problema mnogo i nijedan nije rješiv debatiranjem.

Budući da nisam fokusiran na Sjedinjene Države, pobrojat ću deset neuralgičnih točaka planetarne ekonomije koji mogu biti otponac neke nove recesije s kojom će se “debatne” političke elite teško suočiti:

Prvo, Trump je s lakoćom kao jednu od glavnih svjetskih političkih tema nametnuo tarife. S obzirom na to da je vrlo jasno da su sve tarife jednostavno ništa drugo nego porezi koje plaćaju potrošači, odnosno uvoznici, od pogoršanja međusobnih trgovinskih i političkih odnosa na globalnoj razini ne može se očekivati ništa dobro. Pitanje je samo koliko je velik taj ekspandirajući problem.

Drugo, upravo gledamo najveći populistički eksperiment u Europi nakon Drugog svjetskog rata: činjenica da je Europska komisija Italiji odbila neodgovorni proračun lako može pokrenuti lančanu reakciju političkih i ekonomskih sukoba koji će urušiti europsku zajednicu. Italija je vrlo velika ekonomija, Italija je osnivačica EU; ne vjerujem da bez Italije može postojati euro niti bilo kakva doista značajna eurozona. Italija duguje oko 500 milijardi eura, i to najviše Njemačkoj. Je li realno očekivati da EU izdrži pritisak tog čudnog odnosa u kojem se njemački izvoz hrani podcijenjenim eurom, dok je za Italiju euro objektivno puno precijenjen. Mogu li Njemačka i Italija živjeti u istom monetarnom odijelu? Osobno mislim da i te kako mogu, ali će populisti ponavljati suprotno sve dok to ne postane “istina”.

Treće, valuacije dionica na velikim tržištima poprilično su visoko. U Americi je, primjerice, sadašnji tzv. CAPE - Shiller PE nadmašen jedino za vrijeme poznatog Dotcom balona. Visoke valuacije uvijek su vrlo nesiguran teritorij.

Četvrto, tzv. tržište “obvezničkog smeća” također je nalik na balon. Kompanije posuđuju novac jednostavno zato što mogu; da bi, recimo, otkupljivale vlastite dionice i održavale bizarno visoke valuacije. Vrlo je i velik broj kompanija koje opstaju samo zbog toga što uvjeti ekstremno niskih kamata omogućuju refinanciranje vrlo suspektnih razina duga.

Peto, koliko god se Europa i Britanija trude da Brexit pretvore u uredan proces, tko zna što nam ta priča može donijeti i još je jedan dokaz kako populizam, u ovom slučaju konzervativaca, može postati ekonomska noćna mora.

Šesto, razina duga u kineskim državnim kompanijama priča je koja se jako podcjenjuje, pogotovo nakon sudara Kine s Trumpovim tarifama.

Sedmo, potpuno je nejasno postoji li izlaz iz nekonvencionalnih monetarnih politika ekstremno niskih kamatnih stopa i quantitative easinga. Američki Fed već je pod ekstremnim verbalnim pritiskom Trumpa, a pravo je pitanje što će se dogoditi nakon odlaska Marija Draghija iz ECB-a; hoće li i politički lideri slabih europskih ekonomija natjerati monetarne vlasti da i dalje stvaraju ogromne količine novca ni iz čega te penaliziraju štediše. Ključna riječ je povjerenje. U kojem trenutku će se poduzetnici i građani zapitati kakva je zapravo vrijednost novca koji osigurava monetarna politika bez kamata te koja uz to otkupljuje vrijednosnice čak i od Vlada. Ako to pitanje postane masovno, bit će baš strašno.

Veliko je pitanje hoće li će svijet u monetarnoj sferi imati nekoga dovoljno visokog krupnog i pametnog, čovjeka s kičmom, nekog novog Paula Volckera iz njegovih najboljih dana. Ili će to biti salonski likovi koji u monetarne bitke idu s perima za ugodno škakljanje političara?