Piše Velimir Šonje

Apsurdna teorija o kraju liberalizma i liberalne demokracije

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.6.2018. u 8:09

AUTOR:

OBJAVLJENO:

17.6.2018. u 8:09

Zagreb, 160518. Hrvatska udruga poslodavaca.
Predstavljanje rezultata HUP skora kojim se mjeri napredak reformi nuznih za zivot i poslovanje u RH.
Na fotografiji: Velimir Sonje.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / Hanza Media

Velimir Šonje, Ekonomski lab

Ekonomski lab

Svatko tko je živio u demokraciji zna da je teško uočiti veze između ekonomskih i političkih ishoda. Stranke i pojedinci koji su imali vlast često gube izbore u razdobljima rasta životnog standarda. To se nedavno dogodilo Miri Ceraru u Sloveniji. Ivici Račanu to se dogodilo 2003.

U demokratskoj političkoj povijesti postoje stotine takvih primjera. Oni bi se mogli tumačiti kao naznake slabašnih veza između stanja gospodarstva i političkih ishoda. Intuitivno smo ipak skloniji povjerovati da je veza između ekonomskih ishoda i političkih promjena jaka. Čini se da postoji svojevrsna asimetrija: kada je gospodarstvo u padu, šansa za političke promjene je velika jer ljudi traže političke reakcije; kada gospodarstvo raste, ono nije jamac da neće biti političkih promjena.

Na tragu te logike, široko je prihvaćen stav da je Velika kriza 1929.-1933. barem posredno uzrokovala Drugi svjetski rat. U uvjetima nezaposlenosti, rasta nejednakosti, širenja osjećaja društvene nepravde, rizika i besperspektivnosti ljudi se lakše mobiliziraju za kolektivne projekte i podržavaju autoritarna rješenja. Upravo takvi ekonomski uvjeti pogodovali su dolasku nacista na vlast u Njemačkoj 1933.

Socijalna dislokacija

Inspiraciju za ovu tezu pronaći ćemo i u radu mađarsko-američkog sociologa i povjesničara Karla Polanyija, “Velika preobrazba” (1944.). Polanyi je od marksista preuzeo ideju da tržišna ekonomija i politički sustav u tržišnom društvu funkcioniraju kao čvrsto povezana cjelina. Tržišta zamjenjuju tradicionalne institucije i odnose, ali su za razliku od tradicionalnih institucija nestabilna i stvaraju “socijalne dislokacije” – na primjer, nužnost preseljenja, promjena posla ili zanimanja. Dislokacije ljudima proizvode troškove, psihičku bol. Zbog toga održavanje tržišne ekonomije ovisi o jačanju države.

Središnja Polanyijeva teza o tržištima kao “socijalnim dislokatorima” koji uzrokuju protekcionističku reakciju aktualna je i danas. Postavlja se pitanje koliko današnje tržišne promjene utječu na protekcionističke reakcije, bez obzira na to je li riječ o uvođenju carina kao u SAD-u ili o nekom drugom obliku vladine zaštite.

Pitanje polazi od pretpostavke koju ćemo nazvati ekonomski determinizam. Bez obzira na to je li riječ o liberalizaciji trgovine, nejednakostima, recesiji ili kombinaciji spomenutih faktora, ekonomski determinizam navodno može uvjerljivo protumačiti političke promjene poput Brexita, Trumpovih politika ili uspona populista i lijevih i desnih ekstremista na vlast u nekim europskim zemljama. It’s the economy, stupid! Teza zvuči uvjerljivo, i kao što će se pokazati, na njoj se mogu graditi svakojake političke i ideološke konstrukcije. Međutim, to je polazište koje ipak ne treba uzimati zdravo za gotovo - valja ga propitati.

Depersonalizacija

Mnogi su autori razrađivali Polanyijevu tezu o ekonomski determiniranim političkim promjenama. Neki, poput američkog politologa Patricka Deneena u novoj knjizi “Why Liberalism Failed” (Zašto je liberalizam propao, 2018.), izravno se referiraju na Polanyija. Do nekih drugih Polanyijeve su ideje došle posredno. No, svima je zajedničko ekonomsko polazište: neoliberalizam ili tržišni fundamentalizam doveo je do porasta nejednakosti i Velike recesije 2008. u kojoj je postalo očito da je liberalizam došao do svoga kraja. Deneen piše: “… sloboda kupnje svakog zamislivog potrošačkog dobra znači malo u pogledu ublažavanja raširene ekonomske tjeskobe i uznemirenosti zbog sveprisutne nejednakosti.”

Kao i mnogo poznatiji Piketty, Deneen smatra da su nejednakosti simptom koji razotkriva novu aristokraciju – takozvanu “liberalokraciju” - što je efektan naziv za vladavinu pametne manjine. Ona uz pomoć tržišta i vještina koje pametni ljudi stječu u ekonomiji, financijama i STEM zanimanjima kontrolira svijet. To će, navodno, još više činiti u budućnosti zahvaljujući tehnološkom napretku.

Liberalizam je, dakle, ideologija, a liberalna demokracija politički sustav, koji su skrojeni prema potrebama najpametnije manjine. Deneen smatra da je moderna zapadna civilizacija iznjedrila tri velike ideologije – liberalizam je prva, i jedina preostala. U međuvremenu su se uspeli i spektakularno pali komunizam i fašizam. Vrijeme je da padne i treći idejni sustav naslijeđen iz prošlosti, kaže Deneen.

Autor poima liberalizam kao ideologiju depersonalizacije i apstrakcije. Liberalizam čovjeka navodno oslobađa ne samo okova nego i svih veza i obveza. Možemo birati mjesta na kojima ćemo živjeti, odnose među ljudima u koje ćemo stupati, članstva u skupinama, kao i razne identitete. Čovjek koji je osuđen na stalne i teške odabire ne može postojati u kulturnom vakuumu. Ako kulturna ishodišta ne pronalazi u svojoj neposrednoj, tradicionalnoj okolini, nužno će tražiti zaštitu od države. Zbog toga tržišta i države rastu zajedno, kaže ovaj autor: “Etatizam omogućuje individualizam, individualizam zahtijeva etatizam.”

Autoritarizam je, dakle, druga strana liberalizma, njegov neizbježan kraj: liberalizam proizvodi autoritarnost upravo kada se realizira. Većina koja zaostaje u pogledu dohotka, znanja, perspektiva ili nekog drugog društvenog statusa ili mogućnosti, traži intervenciju autoriteta.

Deneen ne odbacuje dvije dobre stvari u naslijeđu liberalizma – političke slobode i dignitet ljudske osobe. Ali, on je u potrazi za “slobodom nakon liberalizma”. Zbog toga odbacuje cjelinu koncepta liberalnog individualizma koji je zasnovan na “krivoj antropologiji”. Deneen time želi reći da je čovjek ukorijenjen u zajednici sa snažnim pečatom identiteta, a ne mašina za racionalne odabire. Zbog toga smatra da osobni interes ima “… korozivne društvene i građanske efekte…” - on zanemaruje vrlinu i priziv zajedničkog dobra. Država uskače kao svojevrsna hitna pomoć za ranjene ljudske duše i intervenira umjesto lokalne zajednice i identiteta, s ciljem uređenja zajedničkih poslova i ograničavanja potencijalno neograničenih i nužno sukobljenih individualnih odabira.

Osim što kreira totalitarizam kada se realizira (zbog nejednakosti), liberalizam je, propovijeda Deneen, “antikultura”: razara prirodu, uči ljude da je u budućnosti sve moguće (što nas orijentira ka sadašnjosti i vlastitom životu, čime se skraćuje međugeneracijski pogled) i propovijeda da je mjesto (lokacija) fluidno, lišeno dubljih određenja. Time se rastaču tri temeljne historijske odrednice ljudskog identiteta – priroda, vrijeme i mjesto.

Komunitarijanizam

Deneen smatra da je takvo stanje neodrživo i očekuje povratak tradicionalnim kulturnim normama uz pomoć jedine ideje koja preostaje, a koju smatra prirodnom i iskonskom, onom koja prevladava sve velike ideologije zapadne civilizacije – radi se o ideji komunitarijanizma.

Komunitarijanizam je teorija optimalne socijalne organizacije na temelju malih, samoupravnih zajednica. Ideju preuzima od Wendella Berryja koji lokalne zajednice promatra kao mreže raznolikih osobnih odnosa, praksi, tradicija i obveza iskorištenih iz zalihe kolektivnih sjećanja. U korijenu funkcionalne lokalne zajednice je obitelj – institucija koja disciplinira individualizam na mnogim razinama, uključujući i onu najdublju, erotsku. Obitelj je sredstvo “moralne ekologije”: iz obitelji izvire ideja zajedničkog dobra koja je lokalna, specifična, raznolika i odupire se liberalnom univerzalizmu.

Deneen u nastavku knjige konzekventno izvodi ekonomske zaključke koji slijede iz njegove teorije kolapsa liberalizma. On se pokazuje kao još jedan od ne-ekonomista koji o ekonomiji razmišljaju u terminima izlizanih metafora kao što su “…poriv za brzim dobitkom, koji je često vođen potražnjom za trenutnom profitabilnošću, zamjenjuje ulaganje i povjerenje”. Naravno, on je tehnološki pesimist: kaže da tehnologija ili vlada čovjekom ili ga uništava. Internet mijenja naš mozak, smanjuje sposobnost koncentracije. Facebook je uzrok samoće i tjeskobe, a ne povezanosti.

Amiši kao rješenje

Koje rješenje nudi Deneen? Ideal-tip društvenog uređenja koje kontrolira tržišni tehnološki razvoj pronalazi u amiškim zajednicama koje zajednički odlučuju o prihvaćanju novih tehnologija. Neke od takvih zajednica odbacuju smičak (ciferšlus, patentni zatvarač) ili police osiguranja. Ekonomiju stoga treba dovesti u stanje politički kontroliranog tehnološkog napretka i transformirati prema obrascu kućanstva kao temeljne proizvodne jedinice koja funkcionira u okviru lokalne zajednice. To znači da treba zanemariti i moderne koncepte proizvodnosti i inovacija. Ukratko, odbaciti sve ono što je činilo ljudski napredak u zadnjih 250 godina, i sve to u ime neke apstraktne ljudske slobode nakon liberalizma. To će biti sloboda bez (ili s malo lokalno kontroliranog) tržišta, inovacija, tehnološkog razvoja i bez poduzeća kakva danas poznajemo.

Deneen ne tumači o kojim će tehnološkim novotarijama neki budući Amiši donositi odluke kada oko njih više ne bude svijeta koji će ih smišljati i proizvoditi. On se i ne trudi protumačiti glavne postavke svoje teorije kraja liberalizma – postavke da moderni svijet kida socijalne veze, usamljuje čovjeka i dokida težnju vrlini i miru. Autoru su te postavke samorazumljive. To kako subjektivno poima svijet uzima kao sigurno polazište u gradnji teorije na putu čije formulacije niti jednom ne pokuša odgovoriti na pitanje ima li empirijskih dokaza za polazišta koja je odabrao. “Ljudi su se otuđili jedni od drugih”, to tako dobro i samorazumljivo zvuči! Ali, nije li upravo trgovanje i umrežavanje proizvodnih procesa spojilo ljude i uputilo ih jedne na druge, kao što je Shaftesbury uočio još potkraj 17. stoljeća zapazivši da trgovina “brusi grube bridove naših karaktera” (nakon toga je Immanuel Kant prenio tu ideju do J. S. Milla kojem se najčešće pripisuje)?

Nedomišljene utopije

Berry-Deneenova tradicionalistička komunitarijanska utopija nastaje zbog temeljne (polanyijevske) ideje o destruktivnoj (dislokacijskoj) funkciji tržišta koju ljudi teško podnose. U tom smislu se i kod Deneena radi o ekonomskom determinizmu. Međutim, zbog neartikulirane ideje o prevladavanju tržišta i aktualnog modela tehnološkog razvitka ekonomski determinizam u ovoj političkoj teoriji završava ekonomskim apsurdom – pledoajeom za povratak nekom antičkom idealu obiteljskih kućanstava kao temeljnih proizvodnih jedinica. Možda bismo mogli govoriti i o familijarizmu kao novom apsolutizmu – uzdizanju obitelji na moralni, gospodarski, politički i svaki drugi povijesni pijedestal; obitelj i lokalna zajednica kao početak i kraj ljudskog smisla i ljudske povijesti.

Ovime ne želim reći da se nejednakosti i mogućnosti pojave autoritarnih rješenja s formalnim demokratskim legitimitetom ne trebaju problematizirati. Naprotiv. Međutim, prije toga treba skrenuti pažnju na dvije stvari.

Prvo se treba pitati nije li simptomatično da političke teorije koje polaze od kritike tržišnog društva - a razvoj takvih ideja pratimo još od Marxa preko Polanyija do ovih modernih inačica kakve predstavlja Deneen - upadaju u istu zamku nuđenja nedomišljenih utopija (socijalističke, komunitarijanske), ali bez naznaka o tome kako bi se prijelaz iz ovoga našeg svijeta u taj neliberalni svijet trebao odvijati i što bi to moglo značiti za ljude. Propust bolje definicije cilja i prijelaza, tako tipično i za Marx-Engelsov “Komunistički manifest”, koštao je čovječanstvo mnogih života i totalitarizama, jer ipak ih je većina ustanovljena prevratom zbog neke apstraktne motivacijske ideje “protiv”, a ne kroz institucije liberalne demokracije.

Drugo, snaga liberalizma i liberalne demokracije ne leži samo u nekim općim načelima humanizma koji su ugrađeni u temelje te ideologije. Njihova snaga proizlazi i iz (ili pretežito iz) razvoja tržišnog gospodarstva. Tržište i privatno vlasništvo potvrđeni su naspram državnog vlasništva, proizvodnje i raspodjele kao, u sustavnom smislu, superiorni načini rješavanja ekonomskih pitanja u ljudskim odnosima i osiguravanja životnog standarda te tehnološkog napretka. Potvrđeni su i kao razumno dobar komplement solidnih demokratskih političkih sustava koji ljudima omogućuju osobni razvoj i mir. Stoga pad kritičara liberalizma na ekonomskom testu pokazuje nedoraslost temi. Njihove ekonomske sanjarije ruše cijelu političku i historijsku konstrukciju o kraju liberalizma i liberalne demokracije iako s ekonomskim temama sigurno ne završava lista upitnih elemenata takvih teorija.