Beograd na vodi

Tko su bogataši koji će graditi 'zagrebački Manhattan' i što su dosad napravili u Beogradu

AUTOR:

  • Ivan Zrinjski

OBJAVLJENO:

26.3.2019. u 14:55

AUTOR:

  • Ivan Zrinjski

OBJAVLJENO:

26.3.2019. u 14:55

Peđa Milosavljević / Hanza Media

Beograd na vodi

Ideja je dugo bila tu. Čini se oduvijek, ali zapravo “tek” stotinjak godina otkako je ruski arhitekt Grigorij Pavlovič Kovaljevski 1923. u sklopu generalnog plana o uređenju i proširenju Beograda predvidio da se grad “spusti na rijeku”.

Beograd i njegovi gradski oci otad su mnogo puta razmatrali što napraviti sa Savskim amfiteatrom. Radilo se o močvarnom, uglavnom neiskorištenom dijelu koji se nije razvijao, nego se uvijek gurao u stranu, čekajući neka bolja vremena. Desetljeća urbanog razvoja Beograda praktički su zaobišla to zemljište koje se polako pretvorilo u prvoklasnu, golemu nekretninu u centru milijunskoga grada. A ona je vapila za rješenjem, za nekom intervencijom, za investicijom.

Bilo je tu raznih planova i prijedloga, na njima su radili i srpski i inozemni arhitekti, a predložena rješenja mijenjala su se kao i nazivi projekata - “Od varoši na vodi” do “Europolisa”. Svi grandiozni, svi skupi, svi realno neprovedivi u vrijeme kada su bili predloženi.

A onda je došla 2012. i s njom i “Beograd na vodi”. Koncipiran u kampanji bivšeg radikala, tada već debelo reformiranog SNS-ovca Aleksandra Vučića koji se kandidirao za gradonačelnika Beograda, projekt se činio kao još jedna inkarnacija stare ideje s koje se za potrebe predizborne kampanje tek malo otresao prah. Dakle, kao ništa suviše ozbiljno i realno. No, ideja je ovaj put bila tu da ostane, zajedno s političarem koji ju je iskopao i široko prigrlio.

Prijelomna godina

Naime, te su godine SNS i Vučić došli na vlast. A kako je rastao i jačao Vučić, tada još ministar obrane i prvi potpredsjednik vlade, tako je i “Beograd na vodi” iz sfere znanstvene fantastike sve češće prelazio na stranice novina i portala. Krajem 2012. prvi se put u priči pojavio i investitor, moćni poduzetnik iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohamed Alabbar, osnivač i čelnik tvrtki Eagle Hills i Emaar Properties. U medijima se pojavio i prvi iznos - 3,1 milijarda petrodolara koji su, činilo se, jedva čekali da se oplode u jednom izazovnom, ali profitabilnom ulaganju u najveći infrastrukturni projekt na Zapadnom Balkanu.

Peđa Milosavljević / CROPIX
 

Sljedeće godine projekt je počeo dobivati svoje geografske granice kad je 90 hektara omeđeno Brankovim mostom, Beogradskim sajmom i Savskom ulicom. A u tim vrlo konkretnim i izdašnim gabaritima mašta nije imala ograničenja. To se ubrzo vidjelo u prvim renderima koji su kroz beogradske medije golicali maštu čitatelja. Goleme zgrade, šoping-centar, stanovi, poslovni i kulturni sadržaji, a usred svega novi simbol grada - 220 metara visoka Kula Beograda, koja se u međuvremenu smanjila na 168 metara.

 

“Tijekom gradnje angažirat ćemo 50.000 radnika, a kada kompleks bude završen, bit će otvoreno 45.000 novih radnih mjesta. Prva faza projekta trajat će do tri i pol godine, a moja je procjena da ćemo cijeli projekt završiti za desetak godina”, rekao je prije pet godina izvršni direktor Eagle Hillsa Mohamed Alabbar.

Tada je već bilo jasno da se priča ozbiljnije zakotrljala, što je definitivno potvrđeno kad se tijekom 2014. počeo sređivati pravni okvir nužan za realizaciju projekta. “Beograd na vodi” proglašen je projektom od nacionalnog značaja, donesen je novi prostorni plan za priobalno područje Save na kojem je trebao niknuti, a pravni tsunami kulminirao je u travnju 2015. godine famoznim “lex specialis” o “Beogradu na vodi”. Punim imenom - Zakon o utvrđivanju javnog interesa i posebnim postupcima eksproprijacije i izdavanja građevinske dozvole radi realizacije projekta “Beograd na vodi”.

Kako je to koncizno sročio Wade Shepard, novinar Forbesa, kompanija iz Emirata obećala je da će se pojaviti s vrećama novca, a Srbija im je dala otvorene ruke da rade što god žele. Preostalo je još samo da investitor i Srbija potpišu ugovor o realizaciji projekta, što je učinjeno krajem travnja 2015., ali pod drugačijim uvjetima od onih koji su bili najavljivani.

 

Čiji je novac?

Tvrtka Eagle Hills, to jest njihova kompanija Belgrade Waterfront Capital Investment LLC, navedena je kao vlasnik 68 posto kapitala u projektu, dok je država Srbija vlasnik preostalih 32 posto. No, pritom se Eagle Hills obvezao uložiti “samo” 160 milijuna eura plus još dodatnih 300 milijuna kao zajmove Srbiji, kako su tada izvještavali veći srpski mediji (B92, Blic). Milijarde ulaganja kojima se toliko mahalo ugovorom nisu formalizirane, ali je zato Eagle Hills svejedno dobio zemljište u dugoročni zakup od 99 godina. Naizgled, Srbija je pećinu s blagom samo djelomično odškrinula, a pritom se obvezala na brda i doline.

“Prema ugovoru, strani je investitor u projekt uložio 20 milijuna eura. Koliko je država uložila, nije poznato. Ali, ono što znamo jest da je potpisan bilateralni ugovor između Srbije i investitora, prema kojemu država ne može donositi zakone koji će na bilo koji način ograničavati projekt. Na području na kojem se gradi ‘Beograd na vodi’ srpski zakoni ne važe”, tvrdi Radomir Lazović iz inicijative Ne da(vi)mo Beograd koja se protivi projektu i organizirala je niz velikih demonstracija protiv “Beograda na vodi”.

U potrazi za vrlo općenitim informacijama o financiranju projekta, poput onih koliko je dosad novca uložio investitor iz Emirata, kontaktirali smo i predstavnike tvrtke Eagle Hills u Beogradu. No, nakon nekoliko poziva i mailova odgovor na to, ali ni na sva ostala postavljena pitanja nismo dobili do trenutka pisanja ovog teksta.

I dok je situacija oko ulaganja postajala sve zamršenija, “Beograd na vodi” je nakon potpisivanja ugovora grabio naprijed ubrzanim tempom. Prvo su krenule reklame i plakati. Veliki i sjajni, kočoperili su se na nekoliko lokacija u gradu, a najgrandiozniji među njima prekrio je prednju stranu Željezničkog kolodvora, jedne od “žrtava” projekta koji je premješten na drugu lokaciju.

Peđa Milosavljević / CROPIX
 

U kombinaciji sa stupovima koji od veličanstvene Zapadne kapije grada do mosta Gazele odbrojavaju kilometre do “Belgrade Waterfronta” - što je napisano na engleskom, valjda kako bi se strani investitori mogli lakše orijentirati do projekta - cijela se kampanja ciničnom oku potpisnika ovih redaka prije činila kao set Potemkinovih sela, edicija Balkan 21. stoljeća, nego kao ozbiljna najava projekta. I pokazalo se, pogrešno smo zaključili.

Jer, usporedno s reklamnom kampanjom počelo je čišćenje prostora, ispumpavanje vode iz močvarnog područja u posljednje kilometre Save prije njezina ulijevanja u Dunav i priprema terena za gradnju, odnosno za opremanje zemljišta kako bi sve bilo spremno za gradnju. “Taj dio investicije otpada na Republiku Srbiju, a prema neovisnim procjenama, vrijedan je između 1,2 i dvije milijarde dolara”, ističe Lazović.

U rujnu 2015. izdana je građevinska dozvola za prve objekte, Vučić i Alabbar postavili su kamen temeljac i krenula je gradnja dva stambena nebodera s 20 katova i ukupno 296 stanova. Sredinom prošle godine te dvije zgrade i službeno su otvorene kao prvi dovršeni dio “Beograda na vodi”. Prema već spomenutom ugovoru, investitor se obvezao da će cijeli projekt dovršiti u roku od 30 godina, a prava je faza trenutačno u punom jeku.

I dok su se zakoni mijenjali, teren čistio, a gradnja polako napredovala, većina građana Beograda nije se previše bavila projektom. Srpski su mediji o svemu uglavnom izvještavali uz blještave rendere, velike brojke i puno citata predstavnika vlasti, a građani koji su bili protiv projekta teško su nalazili kanale na kojima bi podijelili svoju stranu priče.

“Jedna od najgorih stvari je bilo to što se ni stručnjaci, izuzev nekolicine, uopće nisu izjašnjavali o projektu. Arhitekti, građevinari..., naprosto se nisu javljali”, priča nam Lazović. Doduše, to nije vrijedilo baš za sve. Recimo, nije za Dragoljuba Bakića, člana Akademije arhitekata Srbije i autora poznate sportske dvorane Pionir koja danas nosi ime po proslavljenom treneru Aci Nikoliću. U intervjuu koji je lani dao za tjednik Vreme, Bakić je “Beograd na vodi” nazvao “urbanom tiranijom”.

“Ta ideja da u centru grada naselite novih 25.000 stanovnika u dva milijuna kvadrata i tako uništite grad apsolutna je besmislica. Tamo je sve toliko nelogično, i to će se jednoga dana pokazati”, rekao je Bakić koji tvrdi da je na djelu “mahnito betoniranje”.

No, pitanje je koliko taj sentiment dijele građani Beograda. Ili da pitanje formuliramo preciznije - pitanje je koliko im je doista stalo. Značajniji dio građana na noge se digao tek u prvoj polovici 2016. kada su ljudi s fantomkama pod okriljem noći rušili zgrade u Hercegovačkoj ulici, u dijelu grada poznatom kao Savamala, također obuhvaćenom “Beogradom na vodi”. Tada je 20-ak tisuća ljudi marširalo ulicama protiv načina na koji se projekt provodi, ali kako nisu polučili neki efekt na vlast, njihov je zanos s vremenom osjetno pao.

“Ostvarenje snova”

S druge strane, betoniranje je visoko u zrak već diglo četiri goleme zgrade, radovi na najvećem šoping-centru u ovom dijelu Europe također brzo napreduju, a vizura grada već se nepovratno promijenila. To itekako sretnim čini Aleksandra Vučića koji je od početka ove priče od opozicijskog političara dogurao do predsjednika Srbije, nesumnjivo najmoćnije osobe u državi.

“Dobro došli u ostvarenje naših snova u koje je malo tko vjerovao. Uradili smo ono što smo narodu obećali i pokraj rijeke sada nastaje sasvim novi grad”, rekao je Vučić na otvaranju prvih stambenih zgrada u sklopu “Beograda na vodi”.

U njih su se u međuvremenu već uselili neki građani, i to osvjedočili serijama fotografija na Instagramu. To zadovoljstvo nisu malo platili, što će vrijediti i za sve ostale kupce tisuća drugih stanova koji su u planu na tom području. Najjeftiniji jednosobni stan koji trenutačno možete naći na stranicama “Beograda na vodi” košta 143.888 eura (oko 2666 eura po kvadratu), dok ostali fino premašuju iznos od 200.000 eura. I pritom nije jasno uključuje li to uopće porez i druga davanja. Ako pitate obične građane Beograda, to će biti grad u gradu rezerviran za bogate.

“Gle, da imam tih para, i ja bih tamo kupio stan, koliko god mislim da je cijeli projekt samo način da se izvuče lova”, rekao nam je jedan Beograđanin.

Peđa Milosavljević / CROPIX
 

On, kao i mnogi drugi, projekt promatra više s rezignacijom negoli s nekim otvorenim bijesom - sve u stilu “navikli smo i na gore pa kakvog sad ima smisla buniti se”. Ako se, pak, malo dulje zadržite na temi “Beograda na vodi”, od Beograđana ćete prije ili poslije čuti prilično nevjerojatne priče, poput toga da je cijeli projekt zapravo paravan za pranje novca koji potječe iz devizne štednje koju je Slobodan Milošević otuđio 90-ih od građana Srbije ili prodanih zlatnih rezervi.

Zamjerke kritičara

Tračevi na stranu, kritike na račun Beograda svode se na nekoliko stvari. Prvo, da nema veze s identitetom grada, nego u europsku metropolu podvaljuje lošu kopiju Dubaija. Drugo, da se investitoru pogodovalo (mijenjalo propise) do te mjere da može raditi što želi, bez posljedica. Treće, da stvara grad u gradu koji će izazvati kolaps u regulaciji prometa. I četvrto, što će vam prije ili poslije većina Beograđana spomenuti u razgovoru - novac, koliki god da jest, mogao se potrošiti pametnije. Poput sređivanja kanalizacije, ulaganja u javni prijevoz, krpanja rupa na cesti i sličnih, svakodnevnih, za život metropole ključnih stvari.

Umjesto toga, Beograd je dobio najveće gradilište u ovom dijelu Europe. Radovi su toliko napredovali da sve i kada bi netko želio “restartati” projekt, pitanje je bi li to više bilo moguće. U to smo se i sami uvjerili kad smo odlučili “nogama” upoznati veličinu tog građevinskog pothvata. Trebalo nam je više od sat vremena brzog hodanja da obiđemo gradilište projekta koji doista impresionira svojom ambicijom.

Na jednom kraju gledate ostatke perona na starom željezničkom kolodvoru, kilometar dalje pogled na Savu zaklanjaju četiri velika nebodera, nedaleko od njih niče golemi šoping-centar, a svuda oko njih su pravi bregovi zemlje, cestice, putevi... Prizori uništenja starog kroz prašinu se doslovno prelijevaju u prizore nicanja novog.

“Beograd na vodi” više nije samo maštarija, nego megaprojekt koji je dobio dovoljan zamah da se više ne može zaustaviti. U kojoj će se mjeri doista realizirati, teško je predvidjeti, pogotovo jer se ne zna tko je i koliko potrošio na dosadašnje radove. Ali balkanski Dubai definitivno raste.

Veliko je pitanje po koju cijenu. Jer, kad autobus čekaju 20 minuta dulje nego što bi trebali, kad amortizere testiraju nebrojene rupe na cestama ili kad kanalizaciju ispuštaju u dvije rijeke na kojima je grad nastao, Beograđani se moraju zapitati je li kraj svega toga baš “Beograd na vodi” bio projekt od nacionalnog značaja.

A budući da bi Eagle Hills u Novom Zagrebu trebao graditi domaći “Manhattan”, bilo bi dobro da si i Zagrepčani vrlo skoro postave slično pitanje.