Pola stoljeća interneta

Nastao je kao mjesto za slobodnu razmjenu informacija, no postao je cyber-ratište

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.10.2019. u 16:36

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.10.2019. u 16:36

Abstract Digital network communication digital concept
Getty Images/iStockphoto

Ilustracija

Student računarstva Charley Kline sjedio je 29. listopada 1969. za terminalom jednog od računalnih laboratorija na kalifornijskom sveučilištu UCLA pod paskom profesora Leonarda Kleinrocka. Kline je putem novog mrežnog protokola krenuo slati poruku kolegama s Istraživačkog instituta u Stanfordu, SRI. Trebao je napisati “login”. Poslao je “l”, poslao je “o”... i potom se mreža srušila.

Znakovito, “lo” je arhaični usklik na engleskom, čest u biblijskim tekstovima, prevodiv kao “gle!”, korišten kako bi se skrenula pozornost na zanimljiv ili zapanjujuć događaj. Klineu, Kleinrocku i kolegama sa SRI-ja taj događaj nije bio osobito zanimljiv, niti zapanjujuć - akademska testiranja mrežnih protokola rijetko jesu - no, 50 godina kasnije, svjesni smo da se radilo o početku najutjecajnijeg modernog fenomena, sveprisutne mreže koja je ušla u svaku poru poslovnog, društvenog i privatnog života.

Što je zapravo internet?

Internet je, pojednostavljeno, “mreža svih mreža”. Sveučilišta, instituti, vojska i velike tvrtke imale su već u šezdesetim godinama prošlog stoljeća svoje lokalne mreže, servere i terminale. Ideja interneta bila je povezati lokalne mreže i olakšati komunikaciju i razmjenu velike količine podataka. Akademskoj zajednici ideja je bila privlačna jer je olakšavala suradnju između udaljenih sveučilišta i pružala znatne uštede na troškovima putovanja. Vojsci je ideja nudila odgovor na jedan od ključnih izazova hladnog rata - kako očuvati komunikaciju u slučaju gubitka pojedinih komunikacijskih centara. Internet je osmišljen kao decentralizirana mreža - u slučaju gubitka jednog mrežnog mjesta, komunikacija bi se odvijala okolnim putevima.

Kako se proširio do običnih ljudi?

Prva dva desetljeća svojeg postojanja internet je okupljao gotovo isključivo tehnički obrazovane profesionalce i akademike. Korištenje interneta zahtijevalo je napredno znanje računarstva, komunikacija se odvijala brojnim različitim protokolima, a prosječan je korisnik morao unositi naredbe i adrese u tekstualno sučelje.

Do prave je revolucije došlo tek prije nešto više od trideset godina, u ožujku 1989., kad je britanski fizičar Tim Berners-Lee, koji je radio na CERN-u u Ženevi, razvio HTTP - protokol za prijenos “hiperteksta”. HTTP, kratica koju danas vidimo na početku svake online poveznice, omogućila je stvaranje stranica na kojima je moguće “kliknuti” na dijelove teksta ili fotografije i automatski otići na drugu stranicu.

Otprilike u isto vrijeme telekomunikacijske tvrtke počele su nuditi “dial-up” pristup internetu - poslovni i privatni korisnici mogli su se spojiti na lokalni internet server putem telefonske linije, uz korištenje modema. Internetu su se tada mogli konačno pridružiti i tehnološki entuzijasti, a prag potrebnog predznanja znatno je pao. Jedini problem bio je to što se na internetu početkom devedesetih nije baš nalazilo puno sadržaja.

Što je dovelo do eksplozije interneta?

Sredinom devedesetih otvorene su stranice Amazon.com i eBay. Internetski pretraživači AltaVista i Yahoo omogućavali su ljudima da nađu stranice povezane s onim što ih zanima, a do kraja devedesetih pojavio se Google i uspostavio dominaciju u pretrazi interneta.

Osim obrazovne i informativne, internet je počeo imati i komercijalnu svrhu. Na internet su se “doselile” privatne tvrtke u potrazi za profitom, što je istovremeno dovelo do znatno veće količine korisnih sadržaja, ali i do sve veće trivijalizacije sadržaja. Internet tvrtke postale su zanimljive ulagačima, a cijeli svijet počeo je pričati o mogućnostima koje će internet nuditi u budućnosti. Prva velika eksplozija završila je prvim velikim padom 2000. godine, kad je prvi internet balon puknuo i mnoge su tvrtke propale.

Investitori su nakon toga opreznije pristupali internetu, no sam internet kao pojam postao je dio opće kulture, a nove proizvode i ideje bilo je znatno lakše predstaviti ljudima. Novi smjer interneta postali su interaktivni sadržaji - okretanje od ideje web stranica kao statičnih brošura.

Kako je internet povezao ljude?

U 2003. godini pokrenut je MySpace, prva društvena mreža koja je omogućila korisnicima da se predstave na internetu, podijele svoje interese i razmišljanja sa svojim prijateljima, poznanicima i širom publikom.

Godinu dana kasnije osnovan je i Facebook, koji će za mnoge ljude postati glavna veza s internetom, a uslijedile su i druge društvene mreže, Twitter i LinkedIn. Internet blogovi postali su popularan način komunikacije sa svijetom - svatko je mogao postati autor, više nije postojao filter izdavača koji su prosuđivali vrijedi li nešto objaviti ili ne. Sadržaji su postali demokratizirani, uspjeh je ovisio isključivo o interesu čitatelja.

U 2005. otvoren je i YouTube, stranica na koju je bilo tko mogao postaviti svoje video uratke, na kojoj se danas svake minute postavi više od 500 sati novih sadržaja.

Kad je dvije godine kasnije Appleov iPhone popularizirao korištenje pametnih telefona, internet je prerastao iz mreže kojoj smo pristupali iz svojih domova u mrežu na kojoj smo dostupni od bilo kuda, u bilo kojem trenutku svojeg života, iz bilo koje poze.

Kako je došlo do balkanizacije interneta?

Nestanak “vratara”, izdavača koji su vrednovali sadržaje, omogućio je svakom korisniku interneta da ima svoj glas i da se obrati cijelom svijetu. No, ta je mogućnost došla i uz veliki problem - otvorena su vrata radikalnim stavovima i širenju neistina. Osobe koje su htjele širiti laži, iz koristi ili iz čiste zabave, nije više bilo moguće zaustaviti.

Jednostavna činjenica ljudske prirode - da tragamo za informacijama koje se slažu s našim svjetonazorima - podijelila je internet na nebrojene “balončiće”, “eho-komore” unutar kojih korisnici nisu i ne moraju biti izloženi pogledima drugih strana, u kojima smo izolirani od argumentiranih rasprava i informacija koje bi mogle dovesti u pitanje naša uvjerenja.

Online zajednice postale su plemenski organizirane, a navijački mentalitet i tendencija da najviše dijelimo sadržaje koji nas uzrujavaju i razbješnjuju doveli su do masivnog rasta ekstremističkih pogleda.

Koje su danas opasnosti interneta?

Takav razvoj događaja ugrozio je temelje moderne demokracije, koja ovisi o informiranim glasačima, jer su društvene mreže omogućile lako i učinkovito dezinformiranje glasača, ili od strane beskrupuloznih političara ili od strane stranih sila. U isto vrijeme korisnici interneta su sami postali proizvod - najveća vrijednost za Facebook i Google su podaci o njihovim interesima, dobi, spolu, nacionalnosti i svim drugim aspektima njihovog života, poput navika kupovine i pregledavanja interneta. Masovno prikupljeni podaci postali su “hrana” za algoritme umjetne inteligencije, koji danas s lakoćom prepoznaju što bismo najradije pogledali, kliknuli ili kupili te kako nas najlakše uvjeriti da nam je potreban neki proizvod.

Što nam nosi budućnost?

Uz dolazak 5G mreža, sve će više predmeta, a ne samo ljudi, biti povezano na internet. Omogućit će se nevjerojatne uštede u proizvodnji, nikad bolja zaštita zdravlja i dobrobiti pojedinca, sigurna autonomna vozila i sve učinkovitiji sustavi umjetne inteligencije. No, glavni problem interneta kao izvora dezinformacija i podjela u društvu tek treba riješiti.

Internet je u mnogočemu napravio puni krug - od mreže pod kontrolom vojske do kolektivne mreže cijelog čovječanstva, ponovno se vraća pod kontrolu vlada. Države poput Irana, Turske, Kine i Rusije čuvaju svoj dio interneta pod posebnom paskom kako bi “zaštitile” građane, no države zapadnog svijeta još uvijek pokušavaju naći ravnotežu između slobode govora i obrane od ciljanih dezinformacija.Kako god izgledala budućnost, jedno je sigurno, ideja Berners-Leeja i drugih entuzijasta o internetu kao slobodnom mjestu razmjene informacija, bez cenzure i nadzora, u kojem su svi dobronamjerni i svako je mišljenje jednako vrijedno, bila je neostvariva utopija. 3