Vidite ovaj ključ? E to vam je ključ nuklearne elektrane”, uz smiješak govori Stefan Zach dok stoji ispred šezdesetak metara visoke betonske kocke i u ruci drži komadić metala. “To je moja glavna rečenica za impresioniranje sugovornika, naročito u ženskom društvu, ha, ha.”
Zach je šef korporativnih komunikacija austrijske energetske kompanije EVN, a divovska građevina ispred koje stoji jedina je austrijska nuklearna elektrana - čuveni AKW Zwentendorf. Ujedno, to je i jedina svjetska nuklearna elektrana koja nikad nije proizvela ni kilovatsata električne energije, a - možda baš i zbog toga - jedina nuklearna elektrana koja ima svoju internetsku fan stranicu. Jedan od obožavatelja - možda i najveći među njima - je i Zach. Otkad je njegova kompanija prije desetak godina kupila objekt, on tamo provodi i slobodno vrijeme, organizira razne događaje na lokaciji, vodi organizirane ture posjetitelja, čak i njegova djeca u Zwentendorfu slave svoje rođendane.
- Za mene je ovo mjesto fantastično. Tijekom zadnjih trideset godina sve što je ovdje moglo propasti - propalo je. Utoliko je simbolika ove elektrane golema, i to ljudi shvate kad je posjete...
Simbolična dimenzija divovskog zdanja na obali Dunava uistinu je jasno vidljiva, ali otvoreno je pitanje što točna ona simbolizira. Potpuno sagrađena nuklearna elektrana, u koju je utučeno više od milijardu eura, a nikad nije počela raditi, sasvim sigurno je simbol propalog javnog projekta. Kako je njezin rad spriječen referendumskom odlukom austrijskih građana, moglo bi se reći da ona simbolizira i snagu demokratske volje naroda, a s obzirom na to da su danas na njezinu krovu postavljeni solarni paneli, ekološki angažirani u njoj će vidjeti jak simbol energetske tranzicije kroz koju svijet prolazi.
Stefan Zach, čovjek koji drži ključ nuklearne elektrane
Ipak, svaka od tih asocijacija je parcijalna, subjektivna i, suštinski falična. Jer, priča o nuklearnoj elektrani u Zwentendorfu u svojoj biti priča je o neizvjesnosti društvenog razvoja i skupoj cijeni neracionalnih odluka koje na tom putu, eto, donose i vrlo racionalne nacije, poput Austrijanaca. Ili kako će sumirati Stefan Zach: "Ova elektrana nikad nije podijelila nijedan atom, ali je zato podijelila austrijsko društvo".
Teške ideološke borbe
Zašto je tomu bilo tako? Zašto je jedan energetski projekt izazvao tolike nesuglasice među Austrijancima, pogotovo s obzirom na to da se radilo o vremenu prije zloglasnih nuklearnih kalvarija elektrana u Three Mile Islandu, Černobilu i Fukušimi? Temeljni razlog za to vjerojatno je u činjenici da je gradnja nuklearne elektrane u Zwentendorfu od svojeg samog početka bila politički, a ne gospodarski projekt. Idejni tvorac i politički otac elektrane, kao i koncepta razvoja nuklearne energetike u Austriji, bio je tadašnji socijaldemokratski premijer Bruno Kreisky.
Krajem 60-ih godina Europa je podijeljena željeznom zavjesom, a i u njezinu demokratskom dijelu vode se teške ideološke borbe između desnih i lijevih političkih ideja. Kao uvjereni ljevičar Kreisky u Austriju pokušava preslikati koncepte tadašnje švedske socijaldemokracije. Fokusirat će se na dvije specifičnosti: jaku socijalnu državu i nuklearnu energiju. Ta druga točka Kreiskyjeve agende nije bila samo ideološka. Tijekom 60-ih godina nuklearna energetika bila je u velikoj ekspanziji diljem svijeta, a inženjerska zajednica bila je fascinirana golemim količinama energije koje se korištenjem urana mogu pridobiti.
Unutrašnjost nuklearne elektrane u Zwentendorfu
Austrijska struka i poslovna zajednica, pak, bile su suzdržanije. Velike tamošnje energetske kompanije u početku su bile nezainteresirane za ulaganje u gradnju atomskih centrala. Austrija je većinu svojih energetskih potreba tada zadovoljavala iz hidroelektrana i ugljenskih termoelektrana pa su mnogi smatrali da je uvođenje treće proizvodne tehnologije nepotrebno. Ipak, kada je savezna vlada odlučila ukinuti subvencije koje su dotad postojale za gradnju hidroelektrana i konvencionalnih termoelektrana, tvrtke baš i nisu imale izbora.
Vrpca neće biti prerezana
Krenulo se u istraživanje potencijalnih lokacija, a potom je i osnovana razvojna tvrtka u vlasništvu konzorcija lokalnih i državnih energetskih tvrtki. Tvrtka je kupila ukupno tri lokacije za gradnju elektrana, od kojih je mjesto Zwentendorf na obali Dunava ocijenjeno kao najbolje, vjerojatno zbog dostupnosti golemih količina vode potrebnih za hlađenje reaktora. Već 1972. u Zwentendorfu je postavljen kamen temeljac za gradnju elektrane snage 732 megavata, četiri godine kasnije dovršen je reaktor, a 1978. su stigle i radioaktivne šipke. Sve je bilo spremno za otvaranje. Ipak, vrpca nikad neće biti prerezana...
Krajem sedamdesetih globalni je antinuklearni pokret ojačao i raširio se iz SAD-a u Europu prvenstveno na krilima angažmana slavnih aktivista, poput glumice Jane Fonda. Otpor austrijske javnosti prema projektu u Zwentendorfu također je rastao. Da bi prekinuo taj trend, a vjerojatno i osigurao jasan mandat za gradnju novih planiranih nuklearnih reaktora u Austriji, Bruno Kreisky je odlučio raspisati referendum. Pritom je, možda, počinio i ključnu grešku. Kreisky je, naime, svoju političku budućnost vezao uz uspjeh referenduma, obećavši da će se - u slučaju da birači glasaju protiv elektrane - povući s pozicije premijera.
Prostori za higijenu radnika elektrane praktički su nekorišteni
Ta odluka potpuno će promijeniti fokus referenduma. Umjesto da glasuju o prihvatljivosti elektrane, birači su glasali o popularnosti premijera. Sukladno tome, dogodio se i obrat glasačkih preferencija. Birači ljevice, tradicionalno zabrinutiji zbog stanja okoliša, glasali su za elektranu podržavajući tako svog premijera. Birači desnice, inače skloniji nuklearnoj energetici, glasali su protiv Kreiskyja. Na koncu, presudit će samo tridesetak tisuća glasova. Putem izravnog televizijskog prijenosa 5. studenoga 1978. godine u 19.30 sati austrijski ministar unutrašnjih poslova Erwin Lanc priopćio je rezultate referenduma: 50,47 posto birača glasalo je protiv pokretanja nuklearne elektrane.
U Austriji je, očekivano, nastupio šok. Više od 200 inženjera zaposlenih na projektu praktički je ostalo bez posla. Veći dio njih karijeru će nastaviti u Njemačkoj, Italiji i prekooceanskim zemljama, gdje se nuklearna energetika razvijala. Šefovi energetskih kompanija koje su investirale u projekt također su bili u nevjerici. Ideju da je golemi uloženi novac i trud u jednom trenutku propao bilo je teško prihvatiti. Vlasnici će elektranu konzervirati i čuvati narednih sedam godina, vjerujući da će ipak doći trenutak njezine aktivacije. Povrh golemog troška gradnje, daljnje stotine milijuna eura potrošene su na taj način. Ipak, 1985. donesena je odluka da se cijela priča okonča, nuklearne šipke iz elektrane su zbrinute, a objekt trajno stavljen pod bravu. Na koncu, u obližnjem mjestu bit će sagrađena i zamjenska termoelektrana na ugljen. Jedini koji je iz cijele priče izašao gotovo neokrznut bio je, posve očekivano, Bruno Kreisky. Odbivši ispuniti svoje obećanje o povlačenju u slučaju poraza na referendumu odslužit će još dva mandata na poziciji austrijskog kancelara.
Ulazna porta u elektranu ista je kao i 1978. godine
Za njega, kao i za većinu političkog establišmenta u Austriji, Zwentendorf je postao neugodni podsjetnik na ružnu epizodu iz njihove karijere, historijski mastodont zaostao iz vremena kojeg svi žele zaboraviti. Vjerojatno zbog toga nije uspjela nijedna od brojnih inicijativa za revitalizaciju i prenamjenu uporabe te zgrade s otprilike 1050 soba. Prva ideja bila je da se nuklearna pretvori u plinsku elektranu, ali od toga se odustalo zbog visokih troškova. Potom je ideja bila da se tamo formira Muzej propalih tehnologija, ali i od toga se odustalo. Jedan austrijski nekretninski developer elektranu je namjeravao pretvoriti u zabavni park, no ostao je bez novca. A bilo je tu i bizarnih prijedloga, poput toga da elektrana služi kao lokacija za spektakularne pogrebe. Na koncu, čak je i snimanje niskobudžetnog akcijskog filma s Dolphom Ludgrenom na toj lokaciji propalo. Jedini projekt na lokaciji koji je uspio bila je austrijska policijska akademija koja je nekoliko godina bila smještena u upravnoj zgradi elektrane.
Vrhunac prilikom demontaže
Život elektrane ipak se promijenio nakon što ju je kupio EVN. Energetska kompanija - koja je inače bila dio originalnog konzorcija koji je elektranu i gradio - prepoznala je vrijednost zemljišta i lokacije na Dunavu koja bi u budućnosti mogla biti atraktivna lokacija za gradnju nekog novog elektroenergetskog postrojenja. Na krov elektrane i na zemljište oko nje montirani su solarni fotovoltaični paneli, pa je tako u Zwentendorfu tridesetak godina nakon gradnje elektrane počela i proizvodnja električne energije.
U Zwentendorfu posjetitelji mogu ući u nuklearni reaktor
Elektrana je danas poprište raznih događaja, glazbenih festivala i kulturnih manifestacija, a u energetskim krugovima i među antinuklearnim aktivistima elektrana je stekla kultni status. Zapravo, radi se o jedinom objektu gdje posjetitelji mogu promatrati unutrašnjost nuklearnog reaktora i svih ostalih dijelova. Elektrana u Zwentendorfu zato danas služi i za obuku ljudi koji rade u sličnim objektima u drugim državama, pogotovo jer su elektrane istog tipa još uvijek aktivne u Njemačkoj i Japanu. Dapače, kako kažu u EVN-u, najveće poslove tek očekuju u procesu dekomisije, demontaže i razgradnje sličnih elektrana u Njemačkoj, kad će ona u Zwentendorfu poslužiti kao svojevrsno pilot-postrojenje za sve planirane radove. Možda je to i konačni ironični zaplet sudbine austrijske nuklearke. Objekt koji je svojim radom Austrijancima trebao omogućiti progres i prosperitet, vrhunac svoje korisnosti doživjet će u svojoj demontaži. I to je, na koncu konca, posve - simbolično.