Hrvatski apsurd

Prosječni trošak osnivanja tvrtke u Hrvatskoj je sedam puta veći nego u Češkoj i Slovačkoj

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.7.2018. u 10:25

AUTOR:

OBJAVLJENO:

14.7.2018. u 10:25

Split, 260613.
Rok za legalizaciju kuca i objekata istjece 30. lipnja.
Na salteru za legalizaciju u Gradskoj upravi (Banovini) gradjani predaju papire i formulare kako bi sve obaveze izvrsili na vrijeme.
Na fotografiji: hrpa pristiglih zamolbi za legalizaciju.
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilić / CROPIX

Ilustracija

U najnovijem Doing Business izvještaju Svjetske banke u kojem je po pet kriterija uspoređivano 25 gradova u Hrvatskoj, Češkoj, Slovačkoj i Portugalu, pokretanje biznisa najlakše je u portugalskim gradovima, a najteže u Pragu, Zagrebu i Bratislavi. Manji su gradovi redom bolje prošli u tom rangiranju od sjajnih i bogatih prijestolnica, a iz Hrvatske su uspoređivani Varaždin, Osijek, Rijeka i Split.

Divna nam je to prilika za usporedbe te vrelo apsurdnih hrvatskih praksi, tih poludomišljenih i poluprovedivih procedura koje bi, navodno, trebale pojednostaviti poduzetnički život. Skoro da možete zamisliti cijelu zbirku psovki koje u sebi ili naglas izgovaraju novopečeni hrvatski poduzetnici.

Primjerice, saznali smo da većina novih poduzetnika u Zagrebu unatoč servisu Hitro.hr radije pješači do Trgovačkog suda ne bi li osobno pokrenula proceduru osnivanja društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) iako to traje znatno dulje nego da se ta formalnost pokuša odraditi online. Sudovi, naime, imaju obvezu registrirati kompaniju u roku od 24 sata samo ako je aplikacija obavljena online, a ako je podnesena osobno, onda u roku od 15 dana.

Zašto u Zagrebu preferiraju sporiju metodu, nitko ne zna baš točno, ali dio objašnjenja sigurno leži u činjenici što zaposlenici u servisu Hitro.hr nemaju, primjerice, ovlasti da obave registraciju klijenata kod porezne administracije i zavoda za mirovinsko osiguranje. Također, Hitro.hr ne spašava poduzetnike ni od odlaska javnim bilježnicima, oni su obavezni.

Osnivanje nije besplatno

Kad se stvari malo razgrnu, poduzetnici u Rijeci i Splitu čine se praktičnijima od onih u Zagrebu jer više od polovice novih biznisa osnivaju preko Hitro.hr ureda, ali tako oni zapravo eliminiraju tek jednu od stavki na popisu: ne moraju pisati posebnu prijavu Državnom zavodu za statistiku kako bi dobili statistički broj, to im odrade u uredu Hitro.hr. (DZS, naime, nema urede izvan Zagreba, pa i ne mogu “pješice”.) U Splitu im u Hitro.hr-u naruče i pečat. Doduše, pečat više nije zakonska obveza na osnivačkoj “to-do” listi, ali većina novih tvrtki u Hrvatskoj ipak ga kupuje jer se i dalje nekako očekuje u svakodnevnom poslovanju…

Dakle, objašnjenje za ponašanje većine Zagrepčana moglo bi biti u tome što se cijela procedura za osnivanje poduzeća u Hrvatskoj još uvijek ne može odraditi online pa se staromodni pristup čini nekako jednostavnijim i sigurnijim. K tome, od četiri promatrane zemlje, Hrvatska je jedina u kojoj je pristup sustavu online-registracije ograničen samo na bilježnike i zaposlenike one-stop shopa. Zahtjev se preko njih, dakle, može poslati elektroničkim putem, ali onda poduzetnik mora sudskom registru fizički dostaviti tražene dokumente. Također, na kraju procedure dobit će dokumente o osnivanju biznisa i prijavi Poreznoj upravi u fizičkom obliku, jer su mu potrebni za daljnju interakciju s javnim i privatnim institucijama/tvrtkama. Papiri su u Hrvatskoj još uvijek pravi dokaz da imate tvrtku.

Ni osnivanje nije besplatno kao primjerice u Sloveniji. Prosječni trošak osnivanja tvrtke u Hrvatskoj sedam je puta viši nego u Češkoj i Slovačkoj. U Irskoj iznosi samo 0,2 posto dohotka po glavi. Prosječni trošak pokretanja biznisa u Hrvatskoj je 7,3 posto dohotka po glavi, a 90 posto tog troška su javnobilježničke naknade jer oni sastavljaju i ovjeravaju potrebne dokumente. U Portugalu su se, primjerice, dosjetili da standardiziraju te obrasce, pa tko zna, možda i u Hrvatskoj to uskoro nekome padne na pamet (barem za male tvrtke, oko čijeg osnivanja ne bi trebalo biti baš nekih posebnih formalnih razloga za mozganje javnih bilježnika). Štoviše, u Portugalu, Danskoj, Francuskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj ne postoji obaveza osnivača da se koristi odvjetničkim ili javnobilježničkim uslugama pri registraciji tvrtke, a globalno gledano, sve više zemalja korištenje njihovim uslugama prepušta odluci osnivača.

Najveći osnivački kapital

Ako ste mislili da je tu apsurdima oko osnivanja tvrtke kraj, prevarili ste se. Poduzetnici se u nas zlopate čak i oko imena tvrtke. Suci, naime, imaju diskrecijsko pravo odlučiti o imenu i iz nekog razloga odbijaju više od 30 posto imena tvrtki koje smisle zagrebački poduzetnici, iako se dostupnost imena može provjeriti online. Naravno, ako sudac odbije ime, svu papirologiju treba odraditi ispočetka. Mnogi se stoga, posebno u Zagrebu i Osijeku, odlučuju na “rezerviranje” imena prije nego što krenu u proceduru, a to znači da čekaju da im sudac u roku od dva do pet dana odobri ime tvrtke. Kako stoji u izvještaju Doing Business, u drugim dijelovima zemlje odbijenica je manje (što li je tim sucima u Zagrebu?), a najmanje u Varaždinu.

U Hrvatskoj se plaća i jedan od najviših iznosa osnivačkog kapitala u Europskoj uniji, 12,5 posto dohotka po glavi (u Slovačkoj je još viši, 17,2 posto), iako istraživanja pokazuju, stoji u izvještaju Svjetske banke, da zahtjev o uplati minimalnog kapitala pruža slabu zaštitu kreditorima ili investitorima kad dođe do insolventnosti. Prije nego što donesu odluku o ulaganju, kreditori uglavnom procjenjuju stupanj općenite zakonske zaštite u državi.

 

Zanimljivih hrvatskih praksi ima i u drugim elementima koje analizira izvještaj Doing Business – izdavanje građevinskih dozvola, provođenje ugovora (sudske sporove), registriranje vlasništva i priključivanje na električnu energiju – a posebno je uočljivo to da Zagreb baš ni u jednom elementu nije na prvome mjestu. Gradonačelnik Milan Bandić tu bi štošta trebao objasniti poduzetnicima. Općenito je pak kao najbolji grad ocijenjen Varaždin, čime su se tamošnje lokalne vlasti prilično glasno, i s razlogom, pohvalile.

Bez ulaženja u detalje ostatka izvještaja, izdvojili bismo još samo jedan detalj, vezan uz pravosuđe, koji se savršeno uklapa u opću shemu napola domišljenih hrvatskih mjera kojima se neki posao/postupak pokušava učiniti bržim i racionalnijim. Radi se o posebnoj proceduri koju je Hrvatska uvela za sporove male vrijednosti pred trgovačkim sudovima, onima koji ne prelaze 50 tisuća kuna, ali je pritom zakonodavac “zaboravio” na neke detalje, primjerice vezano uz postupak dokazivanja, pa je sve i dalje sporo. Pisci izvještaja preporučuju nam stoga da proučimo primjere Estonije, Slovenije i Britanije gdje sudac može saslušati svjedoka ili eksperta čak i telefonom ili mu poslati odgovor u pisanoj formi, dakle ne mora osobno doći i dati iskaz pod zakletvom radi spora oko nekoliko tisuća kuna. Da se pak stvar ne oduži u nedogled i sudovi ne zatrpavaju, mnoge zemlje ograničavaju broj žalbi u sporovima male vrijednosti, dok u Francuskoj, Mađarskoj i Poljskoj uopće na njih i ne postoji pravo... Zapravo, uglavnom je sve to stvar praktičnosti i dosljednosti koje se, tko zna zašto, kod nas često po putu zagube.

Tekst preuzet iz tiskanog izdanja Globusa.