'Tvrda stina'

Othranjivale su sirotinju, a danas ih plaćamo kao 'suho zlato'

AUTOR:

  • Lenka Gospodnetić

OBJAVLJENO:

3.4.2019. u 8:47

AUTOR:

  • Lenka Gospodnetić

OBJAVLJENO:

3.4.2019. u 8:47

Joško Šupić

Smokva, srdela, soparnik, viška pogača... To bi bio tek početak nabrajanja spize koja je nekoć othranjivala sirotinju, a danas pak ulazi u elitno "eko-etno" društvo, te je sve manje (pa i cjenovno) pristupačna "običnim" konzumentima.

Ovaj put ostanimo pri prvospomenutoj, smokvi naime. Hajde, sad se svi zajedno prisjetimo: kad smo se zadnji put do sita najeli svježih, hladnih smokava iz frižidera, kako smo "užali" u djetinjstvu? Teško se sjetiti, ha?

Doista, friško ubranim plodom smokve može se sladiti još samo sretnik koji posjeduje vlastito stablo, vjerojatno uz vikendicu, te se zatekne blizu u doba berbe, recimo da mu se posreći na godišnjem. Pod uvjetom da je tat nije prethodno obrstio, dakako.

Jer, da bi došla do kupca, smokva ne smije biti starija od jednog dana. One suhe, pak, platit ćemo po zlato, jer kilogram smokava vrijedi kao ista mjerica solidnog mesa.

Sve to smokvu je učinilo (pre)dragocjenom za uzgoj, a među onima koji su odlučili reagirati na taj tržišni deficit jesu i članovi Braniteljske zadruge "Tvrda stina", koja okuplja desetoricu mladića; od njih su šestorica veterani legendarne Četvrte gardijske brigade iz Splita, te četvorica prijatelja, također hobi-zemljoradnici.

Njihov je pothvat na 12 hektara strmog zemljišta na Kozjaku iznad Kaštela već rezultirao značajnom agrikulturnom bilancom: čak 3000 sadnica smokve uz još 6500 trsova, te oko 200 stabala masline uokolo, "nek' se nađe".

– Da budem precizniji, tu je 2971 stablo smokve, što nas je – prema mojim saznanjima – dovelo na vrh monouzgoja u Hrvatskoj – u ime "Tvrde stine" ponosno ističe Slobodnoj Dalmaciji čelni čovjek projekta, veteran Četvrte pukovnik Mate Buljubašić, ujedno i član kulturne sekcije iste udruge veterana, te i sam pjesnik.

Branitelji su zemlju na Kozjaku, usred ničega, dobili na korištenje, doduše, još 2013. godine, no ovo je prva godina kad računaju na ozbiljan urod "kraljice", smokve dakle.

– Lani je bilo nekoliko stotina kilograma, a ove godine urod će biti kudikamo veći, pa s obzirom na količinu već razmišljamo i o otvaranju sušionice, te o plasmanu suhe smokve na tržište. To će iziskivati još ulaganja, a mi smo se iz zadruge već kreditno opteretili nabavljanjem postrojenja za obradu ovog zahtjevnog, strmog zemljišta.

Uloženi euro vrati se puta trideset

Ipak, trebalo bi od svega biti neke materijalne koristi, jer kažu da se euro uložen u smokvu vrati puta trideset – grubu računicu iznosi Buljubašić, uz napomenu da su se za smokvu odlučili zbog toga što nisu mogli onomad (prije šest godina), dok se Hrvatska tek spremala za prijam u Europsku uniju, povući sredstva iz pretpristupnih fondova za neku drugu poljoprivrednu kulturu.

– Danas nam nije žao, iako smo prvotno ciljali na lozu i maslinu – riječ preuzima Ivica Klarić-Kukuz, također iz redova veterana, ali ne Četvrte gardijske, nego 141. brigade HV-a, te nekadašnji direktor javno-komunalnog poduzeća "Parkovi i nasadi".

– Program je, doduše, podržavao i agrume, znači citrusno voće, te bajame i slično. U dogovoru sa strukom smo se, pak, odlučili za smokvu, koja, premda još mladica, uredno daje plod i iz godine u godinu biva sve rodnija. Od toga je u većini sorta "zamorčica", jer je zahvalnija za sušenje, dok onih koje rode o blagdanu svetoga Petra, "petrovača", ima tek u neznatnom udjelu.

One će prve i doći na rod, dakle već krajem svibnja, nadamo se još izdašnije nego lani; zamorčice, one manje, rodit će pak u rujnu. Kod maslina je drukčije, tu možemo računati na urod od mladoga stabla tek za sedam-osam godina – pokazuje Klarić-Kukuz na stabla maslina koja uokviruju plantažu.

Većina je, preciznije oko 10 i pol od 12 hektara, dakle, pod smokvom. Manjinski dio, trsje u nizini, rodit će u svoje vrijeme kaštelanski crljenak, maraštinu i merlot.

– Vidite, na vrhu zemljišta imamo bazen za navodnjavanje, te razgranat sustav provođenja vode do sadnica, koja ipak treba svaku zasebno i ručno opkopati u promjeru od jednog četvornog metra. Zadnjih mjesec dana bila je faza rezidbe, a prije toga oranja, sad još slijedi zaštita jednog po jednog stabalca; zato je ovo krvav posao, na prvu nezahvalan.

Terapija i dišpet

Reći ću vam iskreno, mi veterani uhvatili smo se ove zemljoradnje kao terapije, a dijelom i iz dišpeta. Pa je li normalno da u Hrvatskoj na tržištu ima samo deset posto domaće smokve, a da je sve ostalo uvezeno iz Grčke i Turske?! Znate li da pakiranje tuđe suhe smokve od pola kilograma treba platiti 60 kuna?! E, pa mi smo odlučili to početi mijenjati.

Počeli smo ni iz čega, iskrčili smo ovo zgarište, dignuli kredite i sad više nema povratka. Došli su nas u sklopu vizite nedavno podržati i naš župan, te ministar poljoprivrede, jer vjerujte da je ovo bio, sve u svemu, odvažan poljoprivredni, ali i životni pothvat. Rizik je velik, ali smiješi nam se i uspjeh, a riskirati se mora. Eto, mi sad samo još računamo na Božju pomoć.

Ako nas stvarno krene i uspijemo realizirati sušionicu i opremiti je ventilatorima pogonjenim solarima, te napraviti pakirnicu, smokva s oznakom "Tvrda stina" bit će brend još i za izvoz, a uzrečica "hajde u smokve" neće više biti obojena notom poruge – vjeruju žilavi momci, ratni veterani sa zadružnog zemljišta na Kozjaku ponad Kaštela.