Kontrolna točka

Zna li itko što je to 'javni novac na usluzi građanima'?

Tradicija najma u Beču je čvrsta, a nije samo za siromašne. Nisu ni “socijalni stanovi”, godišnji obiteljski prihod ne smije prijeći 67.820 eura
Ilustracija
 Davor Pongracic / CROPIX

Promatrana iz točke ljetnoga gosta na Visu, hrvatska turistička sezona je točno kakva bi trebala biti. Ljudi ima, štoviše, ima ih puno, ali na otoku nije gužva. Apartmani su puni, hotel poluprazan. U restoranima koji su dobri i dalje je korisno rezervirati vrijeme, mjesta će se naći prije ili kasnije, oni loši dobili su priliku da se suoče sa stvarnošću.

- Ove godine promijenio se profil gostiju na Visu - objašnjava Ante Ilić, vlasnik stalno krcate konobe u luci. - Zaustavljeni koronavirusom na otok su, uz Čehe, Francuze i ponešto Slovenaca, došli domaći gosti koji inače ljetuju na dalekim destinacijama. Iznimno su pristojni i izuzetno skloni trošenju, bilo bi dobro da ih zadržimo - smatra.

Subota navečer, izvještaj o koroni javlja novih 77 oboljelih, od toga u Splitu 7, a u Zagrebu 12. Jutarnji donosi vijest o valu otkaza u Hrvatskim željeznicama. Riječ je, doduše, samo o jednom segmentu HŽ Carga, prijevoznika tereta, ali nakon iskustva s noćnom vožnjom iz Splita do Zagreba u prastarom škripavom, iskonski prljavom i poluraspadnutom vagonu za spavanje, pitam se je li unatoč izvanserijski pristojnoj posadi vlaka preživljavanje HŽ-a uopće moguće bez potpune promjene poslovnog modela.

Pomalo izvanplanetarni Air Mail, on-line projekt bivšeg urednika Vanity Faira Graydona Cartera, bavi se Davidom Solomonom, CEO-om Goldman Sachsa koji u slobodno vrijeme nastupa kao DJ D-Sol (slično kao i šef Atlantic grupe Emil Tedeschi, kojega neki znaju i pod DJ pseudonimom SMS Deutsch). Solomon je nedavno nastupio u Hamptonima, popularnom ljetnom odredištu bogatih Njujorčana, na partyju koji se pokazao novim žarištem pandemije. (Tedeschi još nije imao sličnu epizodu)

U poplavi ljetnih tema okrećem se Monocleu, tradicionalnom godišnjem pregledu za život najboljih svjetskih gradova. U vrhu su redom - Kuala Lumpur, Bejrut (prije eksplozije), Genova, Copenhagen i Seattle. Zürich, uz München godinama u vrhu, ove je godine tek osmi na ljestvici, nakon Seattlea, Vancouvera i Nairobija. Mjerilo su projekti koji podižu kvalitetu života građana.

Kuala Lumpur istaknuo se novim urbanim vrtom, zapravo povrtnjakom koji, tvrde autori Monocleove ljestvice, sadnjom jestivih povrtnica pridonosi duhu zajednice. Bejrut je zaradio visoko drugo mjesto obnovom kuće La Tour, dragulja art deco arhitekture koju je 1949. projektirao talijansko-libanonski arhitekt Edgard Sisto (nakon recentnih događaja lako je moguće da taj projekt obnove propadne). Genova je sva u obnovi srušenog vijadukta, obnovu će voditi genovski arhitekt Renzo Piano. Kopenhagen je građanima darovao umjetne otoke napravljene od 4000 recikliranih, drvom presvučenih plutajućih boca, Seattle radi nešto komplicirano, ali napredno na obnovi električne mreže, a Zürich, dugogodišnji pretplatnik na poziciju najboljeg (uz München i Beč) zabavljen je projektom kako iskoristiti vodu iz jezera za regulaciju ljetnih vrućina u zgradama.

Što je zajedničko svim projektima? Javni novac na usluzi građanima.

Beč, koji je nama najbliži, godinama je u vrhu ljestvica kvalitete življenja prije svega zbog fantastičnog sustava subvencioniranog stanovanja, zaštitnog znaka gradske socijaldemokratske tradicije koja traje već dulje od stoljeća. Više od 60 posto stanovnika Beča živi u 440.000 “socijalnih stanova”, razasutih po svim gradskim četvrtima (neki od njih i u dijelovima imperijalnog Schönbrunna), od kojih je otprilike polovina u izravnom vlasništvu Grada, a ostali, subvencionirani od države, funkcioniraju kao neprofitne zadruge. Tradicija najma u Beču je čvrsta, a najam nije rezerviran za siromašne. Nisu ni “socijalni stanovi”, za koje je, da bi se u njih uselilo, gornji imovinski prag godišnji obiteljski prihod od 67.820 eura (ili 45.500 eura za samca), što neke njihove stanare smješta u gornjih 20 posto imovinskog cenzusa.

U tom kontekstu razmišljam o Zagrebu. Što čini posebnim grad kakav zamišlja Milan Bandić, gradonačelnik s predugim mandatom za kojega je sve izvjesnije da neće preživjeti dolazeće izbore, a što grad koji bi bio po volji zasad njegovu najeksponiranijem izazivaču Tomislavu Tomaševiću i krugu oko brzorastuće stranke (“platforme”) Možemo!, a to onda znači i Teodoru Celakoskom, Urši Raukar, Viliju Matuli i ostalima koji su glasali za Možemo! i koji, čini se zasad, grad vide kao nepromjenjivu točku zaustavljenog razvoja, fiksnu “predbandićevsku” scenografiju na koju su navikli i u kojoj znaju režirati svoje živote.

Bandićev grad u početku možda i nije bio loš. Bandić je 2000. još imao zrno skromnosti, bio je ponosan što može voditi Zagreb, osjećao je obavezu prema Zagrepčanima, gradio infrastrukturu na periferiji… Činilo se da brine za društveni standard građana. Sve to nestalo je u ožujku 2002., nakon neugodne epizode s pripitim gradonačelnikom i revnim policajcem koji mu je, odbivši mito, pokušao oduzeti vozačku dozvolu. Bandić je tada morao otići, a oni koje je ostavio u uredu opisali su ga kao “čovjeka koji grad smatra svojim vlasništvom”. Otkad se vratio, to više ne skriva.

Postoji još i grad za koji se zalaže grupica početnika u Saboru okupljena oko koalicije Fokus - Pametno (stigli su na prošlim izborima, zajedno s Možemo!, ali ideološki pomaknuti udesno). To je grad uskogrudnih, neempatičnih tehnokrata koji su maskirani u liberale zalutali u politiku. To je grad kakav ne želimo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. svibanj 2022 14:38