Podatak da je gotovo 30 posto bolovanja u Hrvatskoj lažno, ili barem neopravdano dugo, alarmirao je hrvatske poslodavce. Mnogi od njih još liječe rane dugotrajne recesije, a za opstanak se sada moraju boriti ne samo na stranim tržištima, nego i na domaćem terenu. Ne iznenađuje stoga što je za krovnu poslodavačku udrugu u Hrvatskoj izvješće HZZO-a bilo okidač za iznošenje prijedloga temeljite reforme sustava bolovanja.
Iznosi koje tvrtke plaćaju za bolovanja svojih radnika velik su uteg u njihovu poslovanju. U brojnim kompanijama žale se da im istodobno na bolovanju zna biti i 15 posto radnika, što im stvara organizacijske probleme i uvelike poskupljuje proizvodnju. Poslodavci su posebno osjetljivi na to da HZZO uspijeva zakočiti bolovanja dulja od 42 dana, za koje je nadležna država, dok je broj bolovanja do 42 dana, koja plaća poslodavac, u porastu. Stoga od države traže da tvrtke ubuduće plaćaju samo prvih 15 dana bolovanja, dok bi ostatak bolesničkog staža radnika pokrivao HZZO, odnosno država. To bi, smatraju poslodavci, državu potaknulo da više vodi računa o bolovanjima. Posebno o onim lažnim.
Zahtjevi poslodavaca nisu neutemeljeni, posebno ako se stanje s bolovanjima usporedi s onim u drugim zemljama. Hrvatska sasvim sigurno nije zemlja koja oskudijeva u ‘muljanjima’ bilo koje vrste, pa tako ni u sferi bolovanja. No, cijena lažnih bolovanja, izračunali su u HUP-u, godišnje se penje do vrtoglavog iznosa od 800 milijuna kuna, što je novac koji se može korisnije upotrijebiti. U svakom slučaju, i velik broj bolovanja i način njihova financiranja utezi su u poslovanju hrvatskih tvrtki. No, s druge strane, treba voditi računa i o tome da se eventualna buduća reforma sustava bolovanja ne prelomi preko leđa onih kojima je bolovanje, uključujući i ono dugotrajno, stvarno potrebno. I u sferi bolovanja trebat će tražiti zlatnu sredinu, a promjene na tom polju vagati ljekarničkom vagom.