Andrej Plenković
 Ranko Suvar/Cropix
KONTROLNA TOČKA

Za razliku od njezinih građana, država će uvijek dobiti novu priliku

Iznenadni događaji otežali su posao Vlade. Postoji, međutim, razlika u načinu kojim se s preprekama susreću demokracije s razvijenim institucijama
Piše: Viktor VresnikObjavljeno: 18. siječanj 2021. 11:38

Hrvatska je u petak ušla u svoju tridesetu godinu međunarodno priznate neovisnosti. U ljudskom životu, to bi značilo da je prošla kroz kompliciran sustav obrazovanja, postala punoljetna (prije 12 ili osam godina, ovisno o sustavu), stekla pravo glasa u zajednici, ali i postala odgovornom za vlastite postupke. Tridesetogodišnjaci više ne ovise o džeparcu i više se ne pozivaju na autoritete, oni, ako su uspješni, za svoj život zarađuju sami i vlastitim integritetom stekli su autoritet u zajednici. Ako to nisu postigli do tridesete, često život nastavljaju nezadovoljni, svjesni promašaja.

S državama je drukčije, u pravilu dulje traju i sporije sazrijevaju. "Žive" same, ili udružene u interesne, političke, trgovinske ili vojne blokove. Za razliku od svojih građana, države ne mogu zatražiti stručnu pomoć kada se osjećaju depresivno, ali za razliku od građana, one će uvijek dobiti novu priliku. Hrvatska je usvojih trideset godina samostalnosti dobila i potrošila više takvih prilika. Neke je uspjela iskoristiti.

"Obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja veliki su datumi u hrvatskoj povijesti", poručio je u petak premijer Andrej Plenković. Hrvatska se u protekla tri desetljeća, nakon što se izborila za međunarodno priznanje i primitak u Ujedinjene narode, na međunarodnoj razini politički afirmirala kao članica Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza i danas je relevantan partner u brojnim globalnim i regionalnim organizacijama, a "Vlada danas predano radi na ostvarivanju i preostalih dvaju strateških ciljeva: ulasku u europodručje i u schengenski prostor", rekao je Plenković.

To su, znači, prilike koje smo uspjeli iskoristiti.

Hrvatska, međutim, u svoju tridesetu godinu samostalnosti ulazi kao druga najsiromašnija zemlja Europske unije, s državom međunarodno prepoznatom po korupciji, upitnoj radnoj etici, nestabilnom poreznom sustavu i visokom javnom dugu, s obrazovanjem koje je nekada bilo dobro, ali danas je zbog tvrdog otpora promjenama neprilagođeno vremenu, zastarjelo, i s hipotekom često teško objašnjivih, a bezumno loših odluka birača na biralištima, rezultat kojih je u znatnoj mjeri paralizirana javna uprava.

Uz disfunkcionalnu oporbu, koja svoj položaj na sceni ne gradi salvama vlastitih, temeljito razrađenih kontraprijedloga, nego isključivo i doslovno opiranjem, Hrvatska će, prema svemu sudeći, zadržati svoj spori ritam odrastanja mlade demokracije. Propustit će, znači, novi niz prilika čija iskoristivost ovisi o brzini ili prilagođenosti.

"Kad bi neka (hrvatska) vlada riješila 'samo' tri stvari: efikasnost pravosuđa, javne administracije i državnih poduzeća, uz nastavak liberalizacije tržišta i poticanje ravnopravne konkurencije, napravila bi epohalnu stvar za razvoj zemlje", precizno je terapiju postavio vjerojatno najcitiraniji hrvatski analitičar Velimir Šonje prije točno godinu dana, u razgovoru za Express. Kao i deset prošlih, poratnih vlada, i ova je vlada te tri "Šonjine" (a zapravo općeprihvaćene) točke u svojem nastupu predstavila kao prioritet.

Iznenadni loši, nepredviđeni događaji poput pandemije ili serije potresa neupitno su otežali posao vladi Andreja Plenkovića i usporili realizaciju nekih od ambicioznih planova. Postoji, međutim, jasna razlika u načinu kojim se s takvim preprekama susreću demokracije s razvijenim institucijama i one koje su taj institucionalni razvoj zanemarile. Dok je, tamo gdje je sustav izgrađen, riječ o financijskom i resornom (zdravstvo, građevina, sigurnost) izazovu za državu, zemlje koje su zanemarile svoje institucije susreću se s organizacijskim kaosom. Problemi postaju nerješivi jer ne zna se tko bi ih trebao riješiti, i tko točno može i smije pomoći građanima da se organiziraju sami, u slučaju kada državni servisi zakažu. A zakazali su i proljetos u Zagrebu i sada u Baniji.

Dobra država rezultat je organiziranog zajedništva i kao takva i kod nas je znala pokazati rezultat. U borbi s pandemijom, unatoč lošem startu drugog vala i dugoročno teško održivom pritisku na poduzetnike, ipak je zdravstveni sustav uspjela spasiti od pucanja, a oslabljenu ekonomiju od kraha. Pokazala se učinkovitom i kada je, na početku mandata prve Plenkovićeve Vlade, spriječila da krah Agrokora zagrize duboko u tkivo nacionalne ekonomije. U krizi "švicarca", osim globalne financijske krize i prvog vala migranata, vjerojatno najvećem problemu Vlade Zorana Milanovića, postojalo je zajedništvo oštećenih, potpomognuto rijetkim zajedništvom vlasti i oporbe u Saboru. Problem je riješila država, na popriličan užas bankara i dijela financijske zajednice.

Kao država nastala u ratu, otpočetka smo svjesni nužnosti brze reakcije u krizi. Tamo, međutim, gdje za rješenje trebamo institucije sustava (pravosuđe, javnu upravu…) ostajemo izgubljeni. Trideset godina samostalnosti proživjeli bismo kvalitetnije i s više optimizma da s gradnjom institucija demokracije nismo stali 1995. Nije prekasno. Unatoč pandemiji i potresu, prilika je otvorena. q

Linker
26. siječanj 2021 02:21